U jedan od najpopularnijih filmskih žanrova spadaju vesterni. Zbog njih, mnogi od nas kao djeca igrali smo se kauboja i Indijanaca, oponašajući likove koje smo gledali. Na ulicama, u našim dvorištima i vrtovima odvijala se repriza radnje iz filmova u kojima su samo najvještiji i najjači, mahom stariji, uzimali uloge šerifa i pozitivaca, a oni manje snalažljivi u dječjoj družini morali su biti Indijanci ili negativci.
I prije, a naročito poslije Drugoga svjetskoga rata kako crno-bijeli tako i vesterni u koloru u vinkovačkim kinima privlačili su veliki broj posjetitelja.
Većina vesterna nastala je ekranizacijom popularne vestern književnosti 19. stoljeća koja je postojala prije nego što je film postao popularna umjetnička forma, a kasnije scenarija prema djelima popularnih i čitanih štiva Zane Graya, na čije se knjige u vinkovačkoj Gradskoj knjižnici čekalo danima, Karla Maja, te priča o Davy Crocketu, Divljem Billu Hikoku, Buffalo Billu i drugima.
U većini vesterna glavni junaci bili su neustrašivi šerifi, čuvari reda i zakona, kauboji, revolveraši ili lovci na nagrade, često prikazani kao lutalice, usamljeni konjanici koji nose Stetson šešire, Coltove pištolje, puške Winchester, šarene svilene rupce, mamuze i hlače od jelenje kože, koristeći vještinu baratanja oružjem kao svakodnevno sredstvo za preživljavanja i pozitivnu promjenu načina života u kriminalu i strahovladi lokalnih moćnika i korumpiranih političara. Jahali su između prašnjavih gradova i stočnih rančeva boreći se za pravdu, izravnavanje računa s ubojicama, ozloglašenim revolverašima, prevarantima i otimačima tuđeg posjeda. Većina vesterna imala je ljubavnu priču i zaplet koji se u većini slučajeva na radost gledatelja završavao s hepiendom.
Vesterni su često prikazivali sukob primitivnog i zastarjelog načina života i moderne tehnologije ili društvenih promjena. Izumi toga vremena poput telegrafa i razvitak željeznice označavali su kraj divlje prerije i trapera koji su imali pozitivnu komunikaciju s domorodačkim stanovništvom. Vesterni su često prikazivali osvajanje divljine i podređivanje prirode u ime civilizacije ili zapljenu teritorijalnih prava od Indijanaca, autentičnih stanovnika tih područja.
Često su za takve opise služila prikazivanja sukoba između domorodaca i došljaka ili američke konjice. Rani etnocentrični vesterni američke Indijance uglavnom su prikazivali kao primitivne surove divljake, agresore i nečasne zlikovce. Njihov opis u kasnijim kulturno neutralnijim vesternima, posebno „revizionističkim“ bio je puno blaži i pravedniji.
Kada je u sukobu između doseljeničkih karavana i Indijanaca, bijelcima u pomoć u zadnji tren stizala famozna američka konjica kino dvoranom razlijegao se spontani pljesak i uzvici olakšanja, a šutnja i muk ili podrška kada je američka konjica masakrirala djecu i žene indijanskog sela. Na taj način promican je rasizam i netolerancija što je bilo prisutno i u američkim filmovima koji su tretirali problematiku odnosa između bijelaca i crnaca, posebno u filmovima vezanim za rat američkog Sjevera i Juga. Iz tih razloga čak i nama kao djeci toga vremena, u igri nije bilo drago biti indijanski poglavica ili ratnik.
Srećom taj diskriminatorski odnos pod čijim smo utjecajem bili u kasnijim vestern filmovima bio je promijenjen. Život domorodnog stanovništva, njegova kultura, običaji i poznatije poglavice prikazivani su objektivnije i humanije.
Rani vesterni uglavnom su bili snimani u studijima, baš kao i stari holivudski filmovi, ali kad je u tridesetima postalo uobičajeno snimanje na terenu, producenti vesterna koristili su zabačena mjesta Novog Meksika, Kalifornije, Arizone, Utaha, Nevade, Kansasa, Teksasa, Colorada i Wyominga.
U velikom broju vesterna prelijepi krajolik bio je nešto više od puke živopisne pozadine. Početkom pedesetih, korišteni su široki formati ekrana kao što su cinemascop (1953.) i VistaVision kako bi dočarali spektakularne krajolike. Značajna je bila i filmska glazba koja je utjecala na ukupni dojam o filmu.
Takvi vesterni, sadržajem, estetskim i drugim efektima uz dobru fabulu i afirmirane glumačke velikane toga žanra poput Randolpha Scota, Gary Coopera, Audie Murphya, Glenn Forda, Williama Holdena, Claytona Moora, Richarda Widmarka, Burta Lancastera, Henry Fonde, Jamesa Stewarta, Joela McCrea, Gregory Pecka, Johna Wayna, Kirka Douglasa, Alana Ladda, Jamesa Stewarta, Charltona Hestona, Yula Brynnera, Rocka Hudsona, Deana Martina, Charlesa Bronsona, Jacka Palanca, Jamesa Coburna, Jamesa Garnera, Lee Marvina i drugih desetljećima, bili su dobra zabava za ljubitelje filma.
12Dramatici, ljubavnom zapletu i ugođaju filma u velikoj mjeri doprinosile su i holivudske filmske dive Maureen O Hara, Linda Darnell, Vera Miles, Barbara Stanwyck, Julia Adams, Ruth Roman, Grace Kelly, Candice Bergen, Dorothy Malone, Shirley Temple, Jane Russell, Donna Reed, Barbara Hale, Jean Simmons, Carroll Baker, Angie Dickinson i druge.
Vestern je veliku popularnost imao od 40.- tih do 70.- tih godina 20. – tog stoljeća. Posjetitelji vinkovačkih kina od pedesetih do sedamdesetih godina imali su prilike pogledati brojne antologijske western klasike. Stariji filmoljupci sjećaju se filma Blago Siera Madre, J. Houstona snimljenog 1948., te filmova Poštanska kočija (1939.), Moja draga Klementina (1946.), Forth Apache (1948.), Tragači (1956.), Čovjeka koji je ubio Liberty Valancea, (1962.) i Jeseni Čejena (1965.) koje je režirao J. Ford.
Tu su i filmovi koje je režirao A. Mann: Winchester ʼ73 (1950.), Gola mamuza (1953.) i Čovjek iz Laramia (1955.).
U vestern klasike spadaju i filmovi H. Hawksa: Crvena rijeka (1948.) i Rio Bravo (1959.), F. Langa, Western Union (1941.), W. A. Wellmana, Omča za vješanje (1943.), K. Vidora, Dvoboj na suncu (1947.), R. Walsha, Teritorij Colorado (1948.), H. Kinga, Revolveraš (1950.). Veliku gledanost i popularnost imali su i filmovi Točno u podne (1952.) F. Zinnemanna, Shane (1953.) G. Stevensa, Pony Express (1953.) J. Hoppera, Velika zemlja (1958. ) W. Wylera, Shenandoah (1965.), A. V. McLaglena, Divlja horda (1969.) S. Peckinpaha, te Butch Cassidy i Sundance Kid (1969.) u režiji G. R. Hilla.
Uz njih u vinkovačkim kinima prikazivane su i različite verzije poznatih bitaka s Indijancima ( Little Big Horn i sl.) i famoznog okršaja kod O.K. Corala, te o legendama Divljeg zapada poput Wajata Erpa, Buffalo Billa, Divljeg Billa Hikoka, Billya the Kida, Pata Garretta te vestern heroine Calamity Jane.
S krizom američke ideologije polako je nastajao klasični vestern, a pojavio se tzv. korektivni vestern ili antivestern s demistifikacijskom, odnosno naturalističkom slikom Divljega zapada. Mnogi američki redatelji počeli su dovoditi u pitanje i mijenjati mnoge tradicionalne elemente vesterna. Najpoznatiji takvi filmovi su Mali veliki čovjek (1970.) A. Penna, Dvoboj kod Diabla (1966.) i Plavi vojnik (1970.) Ralpha Nelsona, Kockar i bludnica ( 1971.) R. Altmana i Odmetnik Josey Wales (1976.) Clinta Eastwooda.
Šezdesetih godina 20. stoljeća pojavljuje se podžanr vesterna poznatih kao špageti ili talijanski vestern. U razdoblju od 1960. – 1980. godine snimljeno je oko 600 europskih vesterna. Neki od njih stekli su veliku popularnost. Najznačajniji prikazivani su i u nekadašnjim vinkovačkim kinima.
