Ne znam da li (i koliko), vam nedostaju ova mjesta prikazana na teško pronađenim fotografijama Vinkovaca, no osobno sam jako emotivno vezan za njih. Bili su mi to prvi “hramovi” u kojima sam se klanjao umjetnosti i onome što je to bilo u znatno manjoj mjeri. Znate, mi smo tada ipak prvenstveno “razmjenjivali proizvode” s tada nama bratskim nesvrstanim zemljama pa stoga ne treba čuditi što sam kao klinac pogledao više kung-fu filmove od Quentina Tarantina…
Naravno da je riječ o vinkovačkim kinima Crvena zvijezda i Narodnom kinu, tada među pučanstvom popularno prekrštenim u Veliko i Malo kino …
Bila su to vremena kada su kina za gotovo svaku projekciju bila popunjena do posljednjeg mjesta, bilo da se prikazivao Šerif u dolini Nila, Posljednji karate udarac, Drumski ratnik ili Apokalipsa danas. Posebno je problematično bilo doći do ulaznice kada su se prikazivali domaći filmovi što je s današnjeg aspekta gledano potpuno nemoguće i nezamislivo!
Kada se prikazivao film Break Dance (Breakin’) pred Veliko kino sam morao krenuti već oko 2 poslijepodne (odmah poslije ručka) kako bih mogao ući u mrak kino dvorane u 8 navečer. I ‘ko zna da li bih i uspio da ispred kina nije bilo uvijek poznatih tapkaroša.
Malo kino, tj. Narodno | Credit: nepoznat
Mogao bih možda i knjigu napisati o doživljajima ispred kina ali i unutar zidova tih zdanja koji su stvarno imali dušu za razliku od današnjih preglasnih 4D-5G dvorana (doduše, vrlo udobnih) a koje sliče kao jaje jajetu.
Tko god ima nekakve fotografije ovih kina iz doba prije nego su spaljena nadam se da će ih podijeliti sa svima nama na ovom postu …