U Komletincima obitelj Čelebić svoj život isprepliće s tradicijom i folklorom, a njihova djeca odrastaju uz miris pekmeza, zvuk tkalačkog stana i nošnje.
Marija, 28-godišnja majka, svoje ranije dane provela je uz konje. „Moji su se bavili konjogojstvom. Dok se nisam udala, imala sam dvije kobile. Godinama sam kao konjanica sudjelovala u Vinkovačkim jesenima“, prisjeća se. Danas, uz troje mališana, Šimuna, Fabijana i Brigitu, priznaje da joj je majčinstvo donijelo novu vrstu odgovornosti i straha od ozljeda. „S udajom se sve primirilo, ali to ne znači da neću opet nastaviti u tom smjeru“, kaže s čežnjom u glasu.
Mateo je odmalena pokazivao zanimanje za starine i običaje. Još kao dječak volio je promatrati nošnje i predmete koje su koristile starije generacije, a danas se toj ljubavi potpuno predao. Uz svakodnevni posao bavi se ručnim radom i izrađuje nošnje za svoju obitelj, jer djeca ih, kako kaže, brzo prerastu. „Mama je bila krojačica, cijeli život šije. Ljubav je to koja se u meni rodila odmalena gledajući ju. Nema ručnog rada koji ne radim. Volim svaki princip izrade, ali najdraže mi je šlinganje. Izrađujem mustre, trukujem, šlingam, necam, tkam, rasplićem, priplićem, vezem“, objašnjava 28-godišnji Mateo.
Znanje nije stjecao samo kroz praksu, nego i kroz razgovore s najstarijima u selu. Rado se prisjeća svog djeda koji i danas govori izvornim komletinačkim govorom i ne propušta priliku prenijeti priče o običajima i nekadašnjem životu. „Moj dida i dan danas drži do običaja. Kazivao mi je o svakom običaju, a mene je to zanimalo“, kaže Mateo svjestan da se iza tih sjećanja skriva dragocjena riznica koja bi mogla nestati ako je ne zapiše ili ne prikaže.
Ljubav prema baštini Čelebići su materijalizirali kupnjom stare šokačke kućice kraj svoga doma. Preuredili su je u izvornom stilu, namjestili starim predmetima i alatima koje je Mateo godinama prikupljao. „Kuća se prodavala i došli smo na ideju namjestiti ju po starome stvarima koje je skupio da budu iskorištene i prikazane“, objašnjava Marija naglašavajući da od toga nemaju profita, samo dodatne obveze, ali i veliko zadovoljstvo.
U kući se čuvaju i predmeti koji pripadaju Mateovoj obitelji, od prabakinih stvari do pradjedovih rukotvorina. „Baš zato što je njihovo, ima još veću vrijednost jer je dio moje obitelji“, dodaje Mateo. Nošnji, priznaje, nikada nije dovoljno. „Trenutno imam nošnje za svaku prigodu. Pripletenke za korizmu, vezenke, lanenke, odnice. Kao što je bilo i prije, kada se u svemu znao red. Većinom je svaka nedjelja bila drugačija oprava“, dodaje.
Na folklornim smotrama često primjećuje odstupanja od izvornosti. „Ljudi bi željeli staviti svašta na sebe, iznijeti i pokazati, ali nekad jednostavno ne ide jedno s drugim. Sve ima svoju prigodu“, kaže svjestan koliko je lako izgubiti autentičnost u želji za dojmovima.
Djeca rado sudjeluju i u starim seoskim poslovima. Zajedno s roditeljima kuhaju sok od bazge, peku pekmez od šljiva i pomažu oko pečenja rakije. Sve im je to, kažu roditelji, igra kroz koju uče i dio obiteljskog naslijeđa. Sedmogodišnji Šimun već sjedi uz tkalački stan, naučio je i češljati vunu starim alatom kojim je nekada radio njegov šukundjed Antun. Brigita, pak, pokazuje sklonost prema sceni. Obožava nošnje koje joj je otac izradio pa često sama traži da je obuku i strpljivo sjedi dok je mama češlja. Stvorena je za nastup, tvrde roditelji. Ponosni su i sretni što njihova djeca vole i odrastaju uz svo to blago.
Mateo se ne zaustavlja samo na nošnjama. Posljednjih godina bavi se i molovanjem izrađujući pervajze prema uzoru na tragove na trjemovima, u šupama. „Uslikam i napravim mustre. Nije to ništa novo, izmišljeno, sve je rađeno po starim primjerima“, objašnjava.
Unatoč svemu, Čelebići žive suvremenim životom, no s posebnim naglaskom na korijene. „Za sebe mogu reći kako sam u nekim stvarima staromodan, a u nekima normalan. Naši stari znali su red, od oblačenja do ponašanja. Danas nema poštivanja, reda u ničemu. Ostaje strah u kakvom će svijetu naša djeca odrastati. Kad bi se mladi okrenuli onome što je prije bio centar života, vjeri u Boga i svojim korijenima, ipak bi se uvelo reda“, poručuje Mateo.
Njihov svakodnevni angažman oko folklora i običaja zahtijeva mnogo vremena i odricanja, no supružnici se ne žale. „Bolje da umre selo nego običaji. Žao nam je da baština izumre pa se trudimo svim silama obnavljati neke običaje, prikazati kako je bilo prije“, kaže Marija.
Iako je rad naporan, zajednički nastupi u KUD-u „Filipovčice“ pružaju im osjećaj zajedništva i svrhe. No svjestan je i koliko je sve krhko. „Zadnji su ovo trzaji da se na selima sačuva znanje o starim zanatima, ručnom radu, folkloru. Kad se istražuje neki običaj, mora se pitati više govornika. Danas smo ostali na dvije bake. Sve što imamo sada je prolazno, poderat će se, iskidati od starosti, a novo više nitko neće moći napraviti“, pojašnjava.
Upravo zbog toga Mateo je povremeno organizirao radionice šlinganja nadajući se da će barem netko od mlađih nastaviti tim putem. Jer, kako kaže, cijeli taj proces traži odricanje, ljubav i veliku volju.
Vjeruju Čelebići da ljubav i znanje koje prenesu na djecu mogu postati trajna vrijednost. Smisao je ne samo živjeti sadašnjost, nego je oplemeniti prošlošću i predati je budućnosti. Njihova djeca, mali Šimun koji već vješto barata tkalačkim stanom i Brigita koja jedva čeka obući nošnju, dokaz su da se tradicija ne mora gasiti, već se može prirodno utkati u odrastanje. Čelebići poručuju kako žele pokazati da se i u današnje vrijeme može živjeti moderno, ali s poštovanjem prema korijenima. Jer, kako kažu, običaji nisu samo prošlost, oni su putokaz kako živjeti s više reda, zajedništva i smisla.
