Da smo poželjeli ptičjeg mlijeka, mislim da bi nam ga dali jer su živjeli i radili za nas. Tako o svojim roditeljima, didi, baki, vrijednim poljoprivrednicima iz Novih Jankovaca govori Ljubica Šporčić, Vinkovčanka iz šokačke obitelji triju sestara Božić kojoj je dukat poveznica s korijenima.
“Sav višak od prodaje, a imali su ovce, krave i ostalu stoku, nisu ulagali u ništa drugo osim u zlato za nas i našu budućnost, za neku sigurnost… Jer uvijek su rekli, ne boj se bolesti ni bilo čega, imaš što pružiti, zlato nikada ne gubi na vrijednosti. Uvijek će vrijediti. Hoće li nas školovati, danas sutra može se čovjek razboljeti i slično. I to je zapravo meni dio njih, njihovog života i ono što te veže, što ne možeš ostaviti, ne možeš zanemariti, ne može ti to ništa ne važiti kad je to njihov život”, ističe Ljubica neraskidivu poveznicu s onim što čovjek jest.
Didina miljenica, jer o njemu se najviše brinula, i danas nosi prsten koji joj je izorao na njivi.
“Konkretno jednoga dana došao je s njive i pozvao me reći da mi je nešto donio, samo da operem. A baka će na to “da nis’ dukate doneo s njive?” Kada sam ga oprala, ono stvarno dukat. ‘Eto, to ti je nagrada od mene’, jer sam par dana ranije sa svima u kući dijelila sreću drugog mjesta osvojenog na općinskom natjecanju sa školom. Tada sam bila šesti ili sedmi razred. Tako da od 1967./68. godine imam taj prsten”, pokazuje s ponosom petak, anđelaš.
Nije didino blago ni danas, više od pola stoljeća poslije, izgubilo sjaj jer zlato neće, kaže Ljubica. Kada radi neke poslove po kući s kemikalijama ili mijesi, skine ga. Čuva ga da, ne daj Bože ne izgubi svoj reljef.
Kako su bili obitelj koja je imala dukata, a Domovinski rat i progonstvo nisu ih mimoišli, poučeni iskustvom prijašnjih ratova i pričama svojih starih, mudro su ga skrili. Budući da je to bila količina koju ne možeš staviti u džep ili neprimjetno prenijeti, a pješice su izašli iz sela. I prije toga, nikad ne znaš tko ti može noću upasti u kuću, svoje su dukate zakopali u dunsflašama. Čim se počelo s proljeća „kuhati”, rekli su nama djeci gdje su da znamo ako se njima što dogodi, sjeća se kao da je bilo jučer. I sve te godine dok je rat trajao, nisu znali sudbinu svojih dukata. Čuli su od puno njih kako su pronađeni. Podrazumijeva se, dodaje, kako su svakodnevne molitve bile upućene gore ne bi li ih po povratku našli.
“I ’97. godine kada se moglo ići, odvezla sam roditelje. Prvi dan doživjeli smo šok. Kad sve to vidiš, dvorište i kuća bili su devastirani. Samo smo prošetali vidjeti kako sve izgleda jer još uvijek nisu svi izašli iz sela. Mjesto smo našli, ali ništa nismo poduzimali. Sutradan, ranije ujutro krenuli smo s lopatama i motikama. Budući da je sve bilo porušeno, jedno pola sata tražili su točno mjesto po sjećanju jer…prošlo je godina. Iznosila sam stvari iz kuće koje su bile za baciti, a nisu ni bile naše jer sve je odneseno, i promatrala da ne bi netko ušao dok oni to rade. Onda je samo najednom mama viknula, tu je i znala sam da su ih našli, sretni i zadovoljni. Hvala Bogu i blagoslov do Neba jer za cijeli život, to im je jedino ostalo i imali su opet za novi početak, povratak, obnovu kuće i ostaviti nama uspomenu na sebe”, govori naša sugovornica o poratnom novom početku kojega su njenoj obitelji omogućili njihovi dukati.
U jednu ili dvije boce ušla je voda pa su pantlike istrunule, konac kojima su bili vezani također, cijeli su bili u salitri, sjeća se pokazujući fotografije prije i poslije. Nakon što su ih očistili, vratili su im stari sjaj. Uz dukate, bilo je i novca, tada maraka, nisu bile oštećene, u potpunosti su očuvane jer nisu bile u doticaju sa zrakom. Cijeli imetak obitelj je sačuvala pažljivo i na vrijeme sakrivši duboko pod slavonsku crnicu.
“Tražili su ih dakako, ali našli su samo truljarske ostavljene u kući. Bilo je komentara, vidiš kako su bogati, a samo lažne su imali. I to im je možda malo i odvuklo pozornost. Nosili smo ih samo u vrijeme poklada, svakakvog oblačenja i stavljanja dukata, recimo na kape. Veliki, lažni jer pravi su teški, nisu za to. U ostale prigode, na sebe smo stavljali prave dukate i nismo se bojali. Mama ih je precizno uvezala i dodatno podvezala da ne bi ispali”, kaže Ljubica Šporčić koja nas je dočekala s toplim domaćim kiflicama i medenim srcima, sve po staroj recepturi.
Ljubav prema tradiciji prenijela je i na svoje kćeri i unučad pa se djeca danas rado spremaju na mise zahvalnice i vole Vinkovačke jeseni.
“Moja je mama nama i sebi radila puno ručnoga rada. S tim je nekako, dok je bila u progonstvu, svu svoju jad liječila. Ispunjavalo ju je, vjerojatno i smirivalo, a i ostala je bez svega. Onda sam joj jednom rekla da milje danas možemo kupiti, mustre se ne razlikuju od sela do sela…Ali…Aj’ ti nama napravi nošnje, jer ona je svaka drugačija. Mi nemamo nošnje, pa da ima svako svoju. I napravila je, svakoj unuci po nošnju, dvije, tri. Stare nažalost nismo našli. Sve je ostalo, gdje i kod koga je, zna se sve, njima na dušu”, pomirila se Ljubica s tim.
Danas, od nakita nosi samo dukat, u posebnim prigodama jer to je kaže znak što sam i tko sam, simbol identiteta i pripadnosti. Ljubav dijeli sa suprugom koji se također voli spremiti. Stoga ni ne čudi što se Ljubici posebno sviđa ovogodišnja tema Jeseni duboko prožeta Šokadijom.
“Drago mi je što sve ide tim smjerom da mladi imaju priliku čuti i zavoljeti, ako još nisu”, zaključuje žena, Šokica, Vinkovčanka, majka, supruga i baka koja i svoju unučad odgaja voljeti svoje.
