Uz već spominjane novoselske osobitosti i znamenja pri kraju ove naše priče o Vinkovačkom Novom Selu koju sam sastavio u povodu obilježavanja 200-te obljetnice nastanka i razvitka ovoga dijela Vinkovaca valjalo bi istaknuti još neka mjesta, događaje i ljude po kojima je Novo Selo bilo poznato i u širim okvirima. Mlađi o tome gotovo ništa ne znaju, tek stariji Novoselci se sjećaju kako se u središtu Novog Sela nekada nalazilo javno toplo kupatilo. U Vinkovcima u doba Vojne granice, pa u razdoblju između dva svjetska rata nalazilo se nekoliko parnih kupelji ili toplih javnih kupatila. Nekada, nije bilo kao danas i u sastavu kuća i stambenih objekata nisu se nalazili sanitarni čvor odnosno kupatilo ili toalet. Pralo se iz lavora ili kakvog korita, a negdje na kraju dvorišta što udaljeniji od bunara, jer nije bilo vodovoda i kanalizacije nalazio se tzv. poljski nužnik. Temeljito pranje ili kupanje ukućana odvijalo se krajem tjedna, petkom i najčešće subotom. I nakon II. svjetskog rata bilo je slično, a znatan broj Vinkovčana obavljao kupanje u gradskom kupatilu koje se od 1953. g. nalazilo u blizini današnjeg Vatrogasnog doma. Jedan dio redovito je odlazio u Novo Selo koje je također već od 1952. godine imalo kupatilo i to posebno u kojem su se nalazile kupke za liječenje reume išijasa i sličnih bolesti. Na mjestu današnje zgrade trgovine koja se nalazi na križanju Stepinčeve i Školske ulice istočno od novoselskog simbola česme (pumpe) „Sumporače“ nalazila se kutna prizemnica čije je pročelje bilo okrenuto cesti Glavne ulice, a produžetak se nastavljao uz cestu Školske ulice prema Nevkošu.
Sam kutni dio zgrade bio je modificiran na način da su tu napravljene stepenice i široka vrata za ulazak u Novoselcima tada omiljenu gostionicu. Sjećam se drvenih stolica, stolova prekrivenih kariranim stolnjacima, visokog smeđeg šanka, rashladne vitrine, crnog pregorelim uljem premazanoga patosa ( poda) jer sam kao i druga dječurlija tu dolazio ocu i susjedima kupovati cigarete, a zauzvrat dobivao novac za kupovinu nekakvih kao kamen tvrdih ali ukusnih medenjaka oblikom sličnih današnjim piškotama. Na kraju uličnog pročelje prema istoku nalazila su se ulazna vrata i kolni ulaz u prostrano dvorište. Građevina je bila izgrađena kako se tada govorilo „na ključ“. Prednji dio prostirao se smjerom zapad-istok usporedan s cestom. Sa dvorišne strane u gornjem dijelu nalazio veliki trijem i stambeni prostor. S tim dijelom bio je spojen niz prostorija pravca sjever-jug u kojima su se nalazile prostorije kupatila i stambeni prostor. U velikom dvorištu bilo je zasađeno drveće pa je ličilo na park. U tom dijelu nalazio se i stan u kojem je živjela obitelj Milana Zoranovića kojega se sjećam po tome što nam je kao osnovcima u okviru slobodnih aktivnosti vodio streljačku sekciju na koju smo rado dolazili jer u ono doba luftericu si mogao dodirnuti i gađati iz nje samo na taj način. Inače smo se mi kao djeca zabavljali s tzv. šlajderima ili praćkama koje smo pravili od gume koju smo pričvršćivali na drvene rašlje, a kao municiju koristili manje oblutke šljunka i drugog kamenja.
U tom produženom dijelu nalazile su se svlačionice, nekoliko tuševa i kada gdje su se ljudi „banjali“ , pa se otuda to kupatilo nazivalo „Banja“. Kupatilo u Novom Selu izgrađeno je 1952 godine. Radilo je sezonski. U ljetnoj sezoni je radilo svaki dan, a u zimskoj samo subotom. To kupatilo snabdijevalo se sumporom i jodom obogaćenom termalnom vodom koja se dodatno grijala, a govorilo se kako je ona ljekovita. Premda je bilo ideja da se izvrši kemijska analiza i utvrdi za liječenje kojih bolesti je dobra to nije nikada učinjeno. No da u nekim stvarima pomaže potvrđivala su iskustva korisnika toga kupatila. 60-tih godina protekloga stoljeća godišnje se u njemu obavljalo oko 4 000 kupanja. U nekoliko mahova kupatilo je renovirao. Od osnutka kupatilo se nalazilo pod upravom vinkovačkog poduzeća „Čistoća“, a nakon toga poduzeća „Komunalac“. Daleko više su ga posjećivali građani Vinkovaca, okolnih sela pa i iz udaljenijih dijelova Hrvatske nego Novoselci. Mnogi od posjetitelja su tvrdili da su reumatične tegobe, išijas i druge bolesti upravo ovdje izliječili. Broj posjetitelja je bio velik, a građani su se dovozili jedinim taxijem, a najčešće fijakerima za koje je „Čistoća“ odnosno „Komunalac“ uspostavio vozni red pa se vožnja do kupatila i povratak u grad odvijala svaka dva sata. Nakon uspostave gradskog autobusnog prometa koje je u Vinkovcima 60-tih dvadesetog stoljeća organiziralo poduzeće „Galeb“ iz Ohrida do kupatila je iz grada prema utvrđenom voznom redu bilo puno lakše doći. Kako je javnost onoga vremena bila vrlo zainteresirana za to ima li voda ljekovita svojstva ili ne o tome se tražilo očitovanje tada uglednih vinkovačkih liječnika. Neka od njih zabilježena su i na stranicama tadašnjih Vinkovačkih novosti. Isto tako nakon tretmana takvom vodom u novoselskoj Banji pojedini korisnici upućivali su riječi zahvale i svoja iskustva o ozdravljenju koja su kao pisma čitatelja objavljena u Vinkovačkim novostima i nekim drugim tiskovinama. Godine 1965. izvršena je adaptacija kupatila koju su financirali poduzeće „Komunalac“ i Zavod za socijalno osiguranje iz sredstava preventive. Kupatilo je temeljito preuređeno, zidovi su obloženi keramičkim pločicama, stolarija obojana, uređeno ložište i toaletni prostor. Uređeno je 9 kabina s tuševima i 3 s kadama. Premda su troškovi adaptacije bili veliki cijena korištenja kupatila nije se promijenila. Za tuš kabine plaćalo se 50, a za kabine s kadom 100 tadašnjih dinara. U tom periodu u Vinkovcima je dolazilo do velikih urbanih i komunalnih promjena. Nastajali su novi stambeni blokovi s višekatnim zgradama u kojima su se nalazili stanovi s uređenim kupatilima i toaletima. Izgrađivale su se također prizemnice i katnice s drukčijom stambenom strukturom u kojoj se obvezatno nalazilo kupatilo. Adaptirane su i starije kuće u kojima je kupatilo bio sastavni dio stana. No, još uvijek je bilo dosta građana koji u svojim stambenim objektima nisu imali kupatilo pa je u Vinkovcima još uvijek bilo potrebno javno kupatilo. Broj kupanja kojih je 60-tih bilo oko 12 900 se smanjivao, pojavili su se gubici koje tadašnja gradska uprava nije mogla sanirati pa je „Komunalac“ 1970. g. zbog nerentabilnosti donio odluku da kupatilo prestane s radom. I kupatilo u Novom Selu je prestalo s radom.Kako bi se rad kupatila u Novom Selu produžio VI. mjesna zajednica koja je djelovala kao lokalna samouprava u Novom Selu izvršila je adaptaciju kupatila koje je s radom započelo 26. srpnja 1972. godine. Preuređeno kupatilo imalo je 3 kade, 6 tuševa i znojnicu. Nakon nekoliko godina djelovanja i novoselska Banja prestala je s radom, a priča o njoj završena i zaboravljena.U godinama koje su slijedile u prednjem dijelu zgrade jedno vrijeme su se nalazile učionice osnovne škole kojoj je nedostajao prostor, školska knjižnica, potom školska radionica, a jedan dio preuređen je u stan u kojem je privremeno stanovao nastavnik glazbenog odgoja Ilija Biondić. Vodio je tamburaški orkestar škole koji je svoje probe obavljao u dijelu te školske radionice. Kako sam jedno vrijeme radio u školi gdje sam bio učenik, pod mentorstvom izvrsnoga glazbenika i glazbenog pedagoga Mirka Brodšnajdera i ja sam tu vodio probe za tamburaše početnike. Tamburu sam zavolio i s njenim tajnama se upoznao još kao učenik četvrtog razreda osnovne škole u tamburaškom zboru škole koji je tada osnovao učitelj Horst Medić. Kasnije, preuzeo nas je Mirko Brodšnajder i čak desetoricu odveo u KUD „ Maksim Gorki“ gdje smo naučili dobro svirati. Neki od mojih kolega Novoselaca postali su izvrsni svirači, skladatelji i osnivači tamburaških sastava. Neki su aktivni i danas. Nakon te prve obuke talentirane mlade tamburaše obučavao fenomenalni Mirko koji je autor neslužbene vinkovačke himne „ Moji Vinkovci“. Zaslužio je da se i o njemu ponešto kaže i napiše. Prigode će biti samo je pitanje vremena i podataka.Na mjestu nekadašnje gostionice, školskih učionica, stanova i kupatila nastala je katnica trgovačkog prostora u koju svakodnevno dolaze stanovnici Novoga Sela od kojih se samo stariji, koji se ponekada okupe kraj kultne pumpe, prisjete nekada popularne vinkovačke „Banje“. Prolaze godine i desetljeća iz česme i dalje istječe „sumporača“ kao i iz izvora kod uništenog konačišta u uništenom teretnom kolodvoru. Izvire tamo voda još toplija i raznim sastojcima bogatija prelijevajući se preko rubova male fontane natapajući beskorisno okolni prostor već desetljećima. Koriste je tek poneki novoselski dječaci i djevojčice kako bi se okupali tijekom ljeta. Šteta, možda je to potencijal za razvitak kakvog lječilišta. Valjalo bi to ispitati i nešto poduzeti.
