Razvijao se Neudorf i nakon ukidanja Vojne granice i uključenja Vinkovačkog kraja u sustav Civilne Hrvatske. Preživjeli su njegovi stanovnici I. svjetski rat boreći se za interese Monarhije na bojištima Europe gdje je poginulo 30 vojnika iz Neudorfa. Opstao je Neudorf i u novostvorenoj državi Kraljevini SHS, razvijao i napredovao u razdoblju između dva svjetska rata. Širio se Neudorf u teritorijalnom smislu, nastajale su nove kuće i ulice i povećavao broj stanovnika njemačkog podrijetla, a među njima naselilo se i nekoliko hrvatskih obitelji poput Marasovića koji su se nastanili još 1923. godine, zatim Dabića, Vrečića, Uroića, Živkovića, Kapulica, Abrića i Pavičića.

Uz Glavnu ulicu, Hauptstrasse, kao središnju, koja se pružala pravcem zapad-istok, nastalo je još nekoliko ulica. Gotovo na polovici Glavne nastalo je križanje i dvije nove ulice. Prema sjeveru u pravcu groblja vodila je Friedhofgasse ili Grobljanska ulica, a prema jugu Schulgasse ili Školska ulica koju je presijecao potok Nevkoš. U istočnom dijelu Glavne ulice napravljen je proboj prema sjeveru i nastao je prolaz s nazivom Borinzer weg (Borinački put), a nasuprot njoj prema jugu nastala ulica koju su nazivali Mühlgasse (Suvara) koja je vodila prema Bohnovoj ulici i Bohnovoj ciglani. Nova ulica nastala je izgradnjom kuća i od mjesta gdje je Školsku ulicu presijecao Nevkoš  u smjeru istoka i nazivala se Gartenweg (Vrtna ulica), a koja je vodila prema Mühlgasse.

I u zapadnom dijelu Glavne ulice napravljeno je križanje odakle se prema sjeveru  prostirala ulica s nazivom Hanfreiweg, a prema jugu Gundinzer gasse (Gundinačka ulica). Pri samom kraju na zapadnom dijelu glavne ulice u smjeru juga nastala je ulica s imenom Hahnengasse        ( Pijetlova ulica). Spomenutu ulicu i Gundinzer gasse povezivala je mala ulica usporedna s Glavnom s imenom Hexengasse ( Vještičja ulica ). Južno od nje uz potok Nevkoš nalazilo se nekoliko kuća u području koje se nazivalo Berak gasse, a nasuprot, uz južnu stranu Nevkoša niz kuća koji je kasnije dobio naziv Zeleni vijenac.

Hexengasse je bila povezana sa Schulgasse prolazom koji se nazivao Sportplatzweg. Između tog puta i potoka Nevkoš, nekada Livadicu, nalazilo se nogometno igralište. Na samom završetku Schulgasse pravcem zapad istok pružala se ulica s nazivom Salasch gasse. Južno od Mühlgasse i Salasch gasse  1901. g. je izgrađena željeznička pruga prema Županji koja je i fizički dijelila Neudorf od Vinkovaca.

U samom središtu sela na križanju Glavne, te Grobljanske i Školske ulice bile su smještene glavne institucije sela.

Na zapadnoj strani Grobljanske nalazila se crkva i pastorov stan, Iza crkve zgrada koju su nazivali Luthersaal koja je služila za vjerski nauk i duhovne potrebe. Poslije II. svjetskog rata početkom pedesetih tu se nalazila jedna od zgrada škole, a nakon  izgradnje montažne zgrade škole služila je kao školska sportska dvorana. Danas je interpolirana u modernu građevinu Trgovačkog poduzeća Boso.

Prema zapisima u knjigama koje su objavili potomci nekadašnjih stanovnika Neudorfa svečano je otvorena 30. listopada 1937. godine. Napravljena je prema nacrtu zidara Ludwiga Herzoga kojemu je u izvedbi pomagao Nikolaus Schmidt. Tesarske – drvodjelske radove  obavili su Jakob Bender i Gottfried Sutter, a stolariju su ugradili Gottlieb Medel, Johann Siegel i Heinrich Kendel. Kovačke i krovopokrivačke radove obavio je Karl Schöpp. Izgledom bila je vrlo slična zgradi seoskog doma.

Godine 1936. je izgrađen Njemački dom ili Deutsche Heim u kojem su bile  smještene tada osnovana „Zemljoradnička kreditna i gospodarska zadruga – Seljačka ispomoć“ – njemački „Bauernhilfe“  čije  se sjedište pod nazivom „Agraria“  nalazilo u Novom Sadu.

Isto tako tu se nalazilo i sjedište  „Schwäbisch – deutschen Kulturbunda“  nositelja raznih kulturnih sekcija poput pjevačkih, glazbenih i drugih društava koja su tada djelovala. Svečanost otvorenja bila je važan događaj kojemu su nazočili Bundesobmann Johann Keks, a iz „Agrarie“ iz Novog Sada  g. Schmoll.

U programu organiziranom tim povodom nastupala su njemačka društva iz Vinkovaca i okolice pa čak i drugih udaljenijih mjesta:  Drenovci, Gunja, Privlaka, Đakovo, Čajkovci, Mrzović, Bogdanovci, Semeljci, Račinovci, Vođinci, Nuštar, Nijemci, Cerić, Vukovar, Ivankovo, Jarmina i Andrijevci gdje su živjeli Nijemci.                                                   Nakon otvorenja sve do iseljavanja Nijemaca 1944. g.  u Domu su se održavale različite priredbe, igrokazi, glazbene večeri i skupovi. Čuli su se zvuci flauta, tambura i jodlanja „tancala“ se polka i razni drugi  tradicionalni njemački plesovi. Gostovala su i druga ugledna njemačka kulturna društva iz drugih naselja, čak i iz Beča.

Nasuprot crkve na istočnom križanju Školske i Glavne ulice nalazila se zgrada u kojoj se nalazila lokalna uprava ( Das Rathaus), a između nje i Doma se nalazio park. Kao i ranije i u periodu između dva rata i za vrijeme II. svjetskoga rata  Neudorf je imao svoju lokalnu samoupravu i birao svoga načelnika. Zapisano je kako je 1940. g. načelnik općine bio  Heinrich Michel, a u vrijeme uspostave NDH od 1941. g., načelnik je bio Ludwig Müller.

Preko puta crkve na južnoj strani Glavne ulice nalazila se škola, a na križanju Glavne i Školske, na istočnoj strani ulice gostionica. I nakon II. svjetskoga rata tu se također dugo godina nalazila gostionica, potom škola i naposlijetku školska radionica i prostor gdje su učenici školske tamburaške sekcije održavali probe. U južnom produžetku te zgrade prema Nevkošu nalazilo se poznato kupatilo s ljekovitom toplom vodom.

Vrijedno je spomena kako su stanovnici Neudorfa već 1922. godine imali DVD čiji je glavni zapovjednik bio Valentin Bothener, a od 1934. g. mjesno društvo ( Ortsgruppe) unutar kojega je uz ostalo djelovao muški pjevački zbor i nogometni klub.

Iza okućnica i vrtova Glavne ulice uz Nevkoš sredinom 30-tih dvadesetog stoljeća  je uređen je sportski teren ( Sportplatz),  (nakon II. svjetskog rata poznat pod nazivom Livadica)  kojega je koristio lokalni nogometni klub Angriff  koji je osnovan 1936. godine.

Tadašnji načelnik Neudorfa Ludwig Müller i ostali stanovnici nisu mogli ni naslutiti kako će objekt sagrađen u sred Neudorfa u kasnijim godinama kod Novoselaca koji su naseljeni nakon svršetka rata postati kultno mjesto. Radi se o jednom od simbola Vinkovačkog Novog Sela i omiljenog mjesta okupljanja mladih, čuvenoj „pumpi sumporači“ o čijem postanku mlađe novoselske generacije malo znaju. Evo stoga kratke bilješke o tom  novoselskom kultnom mjestu. Zbog problema snabdijevanja stanovništva pitkom vodom, na osnovu stručnog mišljenja arhitekte Pavla Nadića (Paul Nadich) iz Vukovara po nalogu načelnika Neudorfa Ludwiga Müllera 1942. g. ispred zgrade škole na zapadnoj strani raskrižja Glavne i Školske ulice izbušen je arteški bunar. Radovi su trajali 14 dana. Do vode se došlo na dubini od 90 metara. Voda je pod pritiskom istjecala neprekidno 50 – 60 litara u minuti. Zbog pritiska visina vodenog stupa, vodoskoka,  iznosila je između 1,5 do skoro 2 metra. Temperatura sumporovite vode iznosila je između 20 – 24 °C. U tadašnjem Higijenskom institutu u Osijeku  izvršena je kemijska i bakteriološka analiza vode koja je pokazala kako je ispravna za piće. Uz vodu na površinu je izlazila i odgovarajuća  količina plina pa su se Neudorfčani zabavljali tako da su na kraju slavine žigicama palili plin i promatrali plavičasti plameni prsten koji se mogao vidjeti i po danu. Tom toplom ( termalnom i mineralnom) vodom snabdijevalo se i spomenuto javno kupatilo.

Neudorf je bio značajno središte za evangelike šireg prostora, pa je tako 1940. godine u njemu održan Konvent na kojem su nazočili evangelički svećenici srijemskog područja. U  predvečerje II. svjetskog rata stanovnici Neudorfa su poput većine ostalih folksdojčera prihvatili politiku koja se širila među njemačkim stanovništvom iz matične zemlje. Veći dio muškoga stanovništva na raznim bojištima Europe borio se u sastavu njemačke vojske.  U borbama  za Treći Reich poginulo ih je 37, a nestalih je bilo 18. Zbog straha od odmazde već 1944. g.  kada se naslućivao slom Trećeg Reicha stanovnici su počeli napuštati Neudorf  i vraćati se u Njemačku ili Austriju. Tijekom savezničkog bombardiranja Neudorfa, zbog značaja ranžirnog željezničkog kolodvora 17. 10. 1944. stradalo je  8 stanovnika. U zarobljeničkim jugoslavenskim logorima 1945./46. g. završile su 33 muške i ženske osobe iz Neudorfa. Zbog stanja na bojištima i očekivanog ratnog ishoda već 20. listopada 1944. g. započelo je njihovo iseljavanje. Većina je napuštala Neudorf na seljačkim kolima s konjskom zapregom, a manji dio željeznicom. Kolone iseljenika bile su izložene bombardiranju. Egzodus su završavali u prihvatnim logorima u Austriji, a oni koji su odlazili željeznicom u logorima u Saskoj i Türingiji.  Obitelji su bile razdvojene i mjesecima pa i godinama nisu znale jedne za druge. Procjenjuje se da je oko 1680 stanovnika napustilo je Neudorf . U zapisima objavljenim u poratnim godinama iskazali su nekadašnji stanovnici Neudorfa veliku tugu i bol zbog odlaska, na kraju izgubili su zavičaj i morali naći drugi, neki ni krivi ni dužni u vihoru bjesomučnoga i besmislenog rata. I zbog suvremenih ratova posljedice su iste, milijuni ostaju bez zavičaja. Tako je bilo i zbog krvavog raspada bivše Jugoslavije. Srećom veliki dio prognanih nakon dugih i tužnih godina progonstva vratio se u svoj zavičaj. Spomenutim egzodusom je završeno jedno povijesno razdoblje Neudorfa koje je trajalo 125 godina.

Od 1945. godine Neudorf je postao Vinkovačko Novo Selo. U napuštene kuće, tadašnje vlasti  su naselile nove stanovnike koji su puni nade za bolju sutrašnjicu, također napustili svoj stari zavičaj i u ovo mjesto stigli vlakovima bez voznog reda. Započeli su život u novom zavičaju koji traje već sedam i pol desetljeća.