Još davne 1922. g. na jugoistočnom rubu Vinkovačkog Novog Sela uz željezničku prugu za Županju braća Štefan i Mihajlo osnovali su tvornicu za proizvodnju opeke i biber crijepa. Prvi naziv tvornice je bio Parna tvornica crijepa i opeke Braća Bohn u javnosti i u narodu desetljećima je bila poznata samo kao Bohnova ciglana. Od osnutka do danas tvornica neprekidno djeluje 97 godina. Nakon II. svjetskoga rata kada su se nakon iseljavanja Nijemaca doselili novi, kolonisti koji su se u njoj u sve većem broju počeli zapošljavati postala je dio života i sudbina znatnog broja novoselskih obitelji čiji su članovi već nekoliko generacija zaposleni u toj tvornici.
U samim počecima ciglana je zapošljavala oko 400 uglavnom sezonskih radnika. Cjelokupan rad odvijao se ručno. Prvih godina proizvodnja se kretala oko 6 milijuna krovnoga crijepa. Umjesto bibera proizvodio se utoreni, reljefni crijep. Prijevoz gline od gliništa do mjesta izrade opeke odvijao se na način da su tzv. vagonete vukli konji. Ručna je bila prerada gline, izrada opeka u kalupima, odvoženje opeke na sušenje na kolicima tačkama. Slaganje slogova opeke i crijepa za sušenje, slaganje i izvoženje gotovih proizvoda iz kružne peći, također je bilo ručno. Oko tridesetih godina dvadesetog stoljeća godišnja proizvodnja je iznosila oko 12. milijuna komada crijepa. Bohnovi koji su imali još četiri ciglane ( Džombolija, Novi Bečej, Sv. Hubert, Charlevil) za razliku od Kumanovih koji su također imali poznatu ciglanu nisu živjeli u Vinkovcima, pa stoga nisu ni sudjelovali u javnom i kulturnom životu Vinkovaca. Direktor tvornice do II. svjetskoga rata bio je stručnjak za proizvodnju opeke i crijepa Mađar Mihajlo Wodring. Administrativno osoblje i majstori su uglavnom bili stranci, a radnu snagu uglavnom nekvalificiranu činili su domicilni stanovnici. Radni uvjeti su bili teški. Radilo se od 12 do 16 sati na dan u lošim higijensko-tehničkim uvjetima uz vrlo niske nadnice. Ponuda radne snage je bila velika što je utjecalo na visinu nadnice jer su radnici kako bi preživjeli pristajali na rad uz najniže nadnice. Godine 1938. od srpnja do rujna je bio organiziran štrajk. U ratnim godinama od 1941. do 1945.g. odvijala se proizvodnja uz manje prekide zbog opasnosti od bombardiranja.
Tijekom 1946. godine provedena je nacionalizacija i tvornici je promijenjeno ime u Državna tvornica opeke i crijepa Dilj. Poput drugih postrojenja i ova tvornica imala je oštećenja koja je trebalo brzo sanirati kako bi funkcionirala jer je bilo potrebno osigurati dovoljne količine opeke i crijepa u periodu poslijeratne obnove. U obnovi tvornice su sudjelovali radnici koji su ranije radili u tvornici, zatim radne brigade iz Vinkovaca i okolice i njemački zarobljenici koji su se nalazili u zarobljeničkim logorima.
Uz ciglanu Dilj u Vinkovcima su tada djelovale Slavonka, nekadašnja Kumanova ciglana i Papuk, nekadašnja ciglana T. Mitrovića i M. Bosnića. U selima u okolici Vinkovaca: Nijemci, Stari Mikanovci, Stari Jankovci, Otok i Nijemci također su djelovale ciglane koje su 1961. godine integrirane u poduzeće Dilj – IGM.
Krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća proizvodnja se odvijala tijekom cijele godine, a ne sezonski kao dotada, a bilo je zaposleno oko 800 radnika. Uvođenje automatizacije proizvodnje započelo je 1966. g. Proširivao se i proizvodni asortiman pa je tako proizvodnja blok-opeke započela 1978. g., a englobiranog crijepa 1982. godine. Kako bi se osigurala dovoljna količina sirovina 1982. godine je otvoreno novo glinište Dren koje se nalazi zapadno od naselja uz šumu Ljeskovac. Početkom osamdesetih u poduzeću je bilo zaposleno skoro 1 200 radnika.
Brojni stariji Novoselci i Novoselke koje su također radile na Dilju sjećaju se tih vremena kada na tadašnjoj tehnološkoj razini nije bilo lako raditi na Dilju. Sjećam se i ja iskopa gline bagerima koji su stvarali glatke kosine u nekoliko razina koje su se naposlijetku ispunjavale vodom stvarajući tako manja ali vrlo duboka jezerca koja su Novoselci nazivali banje. Nastalo ih je nekoliko. Jadna od manjih nalazila se uz prugu za Županju, jugozapadno od tvornice i stare neožbukane zgrade koja je bila sagrađena za radnike ciglane. U produžetku prema jugozapadu se tu nalazio povrtnjak. Dobro se sjećam te Male banje kako smo je nazivali jer sam se u njoj poput mnogih mojih vršnjaka naučio plivati. Njezine obale oblikovala je erozija i bile su obrasle travom. Ribolovci su izvršili njezino poribljavanje pa je bila idealno mjesto za pecanje. Bila je površinom mala pa ju je bilo lako zatrpati lomljenim ostacima opeka i crijepa. Danas joj je teško odrediti nekadašnju lokaciju. Od tvornice prema istoku iskopom je nastala znatno veća banja koja je tada dobila naziv Velika banja. Nalazila se usporedno s županjskom prugom, a prema sjeveru se pružala skoro do potoka Nevkoš. Između ceste i njezinog okoliša je ograda koju su činile tisuće buntova složenoga crijepa. Na samom kutu ulice nalazila se poznata gostionica čijeg se imena ne sjećam, ali se sjećam konobara Andrije kod kojega smo kao klinci kada bismo imali novaca kupovali nekakve medenjake. Uz Banju vodila je cesta prema nogometnom igralištu koje je koristila nekadašnji nogometni klub tvornice koji se nazivao NK Dilj, a koji je eto opstao do današnjih dana. U produžetku nalazio se prteni put prema Staroj brani na Bosutu kojim smo odlazili na nogometne utakmice koje su se održavale na starom stadionu u Lenijama. Sa sjeverne strane toga puta također se nalazio veliki povrtnjak kojega smo nazivali Bugarov povrtnjak.
Kako je rasla proizvodnja zbog potreba tržišta sjeveroistočno od postojeće banje započeo je novi iskop gline i stvaranje novog jezera, a zatrpavanje stare banje. Kasnije iskopom nastalo je još jedno vrlo duboko jezero između kojih se nalazi tzv. bent gdje je uređeno današnje kupalište i na kojem se nalaze dijelovi potoka Nevkoš.
I kada nisu bile uređene vinkovačke banje su bile omiljena kupališta ne samo stanovnika Novog Sela već i građana iz ostalih dijelova Vinkovaca. Kupanje u banjama je bilo vrlo opasno zbog strmih obala i hladne vode posebno iznad takozvanih virova pa su zabilježeni brojni slučajevi utapanja. Kao i prethodne zatrpane i nove banje su bile poribljene pa su bile omiljena mjesta vinkovačkih ribiča. Moji i roditelji mojih vršnjaka nisu baš odobravali odlazak na Banju i kupanje, pa smo tamo često odlazili kradom lažući kako smo odlazili na Diljevo igralište igrati nogomet. U to davno siromašno vrijeme kada smo kao ljetnu odjeću nosili crne glotane gaćice i bijelu atletsku majicu često smo zbog toga laganja dobivali šibom ili zabranom izlaska iz dvorišta što je u vrijeme školskih ferija bila prava katastrofa. Voda Banje je specifična, a kako smo se kupali uglavnom u plićaku gdje se stvarao žuti mulj od gline, majke su vrlo lako razotkrivale laž gdje si bio i jesi li se kupao na Banji jer je kosa bila stvrdnuta kao da je namazana gelom, a voda kod pranja crnih gaćica žućkaste boje. Malo je dječaka i mladića tih pedesetih, pa i ranih šezdesetih godina imalo kupaće gaćice. Sretnici su bili oni i važni frajeri na kupanju koji su se domogli kakvog obojenog platna i dobre šnajderice koja bi im sašila kupaće gaćice.
Dok smo kao djeca uživali u blagodetima ljeta i kupanju na Banji od jutra do sutra, promatrali smo i težak rad radnika koji u početku nije bio mehaniziran. Gledali smo kako konji uz kosinu s naporom vuku vagonete natovarene glinom. Kasnije sa zanimanjem smo promatrali kako male lokomotive na uskim tračnicama vuku vagonete i vrebali priliku kada ostave prazne vagonete na uzvišicu uletimo u njih i spustimo se do bagera. Kao učenike nižih razreda naše učiteljice vodile su nas u krug tvornice kako bismo upoznali tehnološki proces izrade opeke i crijepa te smo obilazili sve dijelove u kojima se odvijao rad. Uz obilje gline i izrađenih proizvoda koji su se sušili ili kao gotovi skladištili kako se u ono vrijeme kao pogonsko gorivo koristio ugljen zapažali smo i ogromne hrpe sivo crne šljake koja se tada postavljala po poljskim stazama i služila kao podloga za sportska igrališta, a posebno nas je fascinirao visoki tvornički dimnjak koji je dominirao okolicom.
Ciglana je napredovala i razvijala se postala je poznata ne samo diljem Hrvatske već i ostalih područja bivše Jugoslavije. Pamtim dugačke redove seljačkih kola, platona, traktora s prikolicama i kamiona koji su započinjali od Kačićeve ulice a završavali do tvorničke kapije i strpljivo čekali na utovar robe. Uvođenjem automatizacije u proizvodnji, promjenom tehnološkog goriva i kontinuiranom modernizacijom 1970. godine iz Novoga Sela s Dilja u svijet otpremljeno je 70 milijuna komada opeke i crijepa, a 1971. godine čak 80 milijuna komada. Godine 1972. Dilj je proizvodio 66% proizvodnje crijepa u Hrvatskoj. Te godine proizvedeno je 44 milijuna komada crijepa i 36 milijuna komada opeke normalnog formata. Od 1973. godine započela je i proizvodnja gredica za strop kada je proizvedeno 600 000 metara dužnih.
I kriznih godina sredinom i krajem osamdesetih Dilj je još uvijek bio tvrtka koja je nadilazila lokalne okvire, a Vinkovačko Novo Selo i Vinkovci grad opekara i tako već još malo pa 100 godina. Nakon Domovinskog rata i osamostaljenja Hrvatske proizvodnja opekarskih proizvoda odvija se u novom organizacijskom obliku kao dioničko društvo čiji je većinski vlasnik Nexe grupa d.o.o. Našice.
I ovaj zapis dio je povijesti Vinkovačkog Novog Sela u kojem se razvio i nastao jedan građevinski gigant u kojem su stanovnici ne samo ovoga naselja i Vinkovaca već i okolnih sela u zavičaju, a ne u tuđini osiguravali sredstva za život i ostanak na svojoj rodnoj grudi.
No nije to jedini proizvodni gigant koji je ovdje djelovao i postojao.
