U petak 18. siječnja u dvorani „Barun Trenk“ promovirana je u našem gradu knjiga izbornika hrvatske nogometne reprezentacije Zlatka Dalića s naslovom „Rusija naših snova“. Na poticaj vinkovačkog nogometnog trenera Milana Petkovića organizator ove manifestacije bio je Rotary klub Vinkovci 1937. U dvorani se okupilo preko tisuću posjetitelja i ovu promociju učinilo najposjećenijom ikada organiziranoj u Vinkovcima. Zbog toga i činjenice da će se ove godine 7. svibnja navršiti 100 godina od osnutka najstarijeg nogometnog kluba nekadašnjeg GŠK Cibalia, kasnije NK Dinamo, a danas HNK Cibalia želio bih Vinkovčane na osnovu zapisa iz 1923. g. objavljenog u časopisu Cibalis podsjetiti kako su pojavu nogometa kroz dijalog Andre i Đuke doživljavali Vinkovčani toga vremena. Ovom temom pozabavit ću se još koji puta kako se bude primicao Cibalijin rođendan, no pročitajte što je Đuka odgovorio Andri na upit gdje je bio u nedjelju.
A: – ………..Nego izbilja di si bio?
Đ: – E, moj dragi, bio sam na “nogometlu”.
A: – Koji je to bis ?! Kake metle ?
Đ: – E, baš si omatorio. Ne znaš ti, brate, više šta je kultura.
A: – Idi nevoljo nevoljnasta, ti znaš. Di si ti bio, kad sam ja bio prakatur.
Đ: – Ta kaki prakatur, ovo je pračkatur, što sam ja danas vidio na “nogometlu”.
A: – Ta pa de već jedanput kaži šta si vidijo.
Đ: – Slušaj. Niki dan sam plaćo štajeramt, pa mi jedan gospodin odanle: “Đuka, dojdi jedne nedilje potljampodne na vašarište, da vidiš čuda.” E baš da je čudo!
A: – Oš li već rodit?!
Đ: – Čekaj! Danas se sitim, da je nedilja, ajde idem da vidim to čudo. Izišo ja na vašarište, kad ja na ćošak, a dvojica side kod trpeze, pred njima pun tanjur novaca. Ja kraj nji’, a oni mene za kaput: “Plati !” Ta kog ću bisa platit, Valda nije vašar. Pa da i jest, ne teram na vašar nikako živinče nit idem sa ženom, već sam. E, veli, mora se platit ko oće gledat. Ta kog ću vraga gledat, nigdi ništa nema, ni šatre, ni meane, ni licitera, ni cubaljke, ni ringlšpila. E, veli, idi tamo, di je ’naj svit, pa ćeš već vidit. Kad ja pogleda, svit se sjatio, pa sidi i stoji i čeka.
A; – Pa jesi 1’ platio?
Đ: – Bome jesam deset forinti.
A: – O krst mu ljubim. To je po litre vina.
Đ: – Dadoše mi cidulu i ja ojdo med svit, na pol vašarišta.
A: – Pa izbiljam nema šatre?
Đ: – Ta nema, nego onako na suncu. E, kad u jedan par, izađoše odnikali nikaki ko cirkusaneri u kratki gaća i svi u šarenim košuljama, a goli’ nogu.
A: – Bože m’ prosti.
Đ: – Bome jest. Kad izajđe ope’ nikaki gospodin, pa gledi u sat i turliče na fućkalu.
A: – A šta ti?
D: – Ta gledim ko tele u nova vrata. Poredaše se oni, jedni na jednu stranu, a drugi na drugu i donesoše nikaku bundevu.
A: – Đuko, ti il si pijan il me magarčiš.
Đ: – Ubio me Bog, ako lažem. Kad naj sudac, pristav, kako li rekoše, opet zafićuka, a oni udri nogama po toj bundevi.
A: – Ta otkud u ’vo doba bundeve, lažo!
Đ: – Ta pa nije bundeva, već lopta velika kolik bundeva — kolik tvoja glava. A: – Pazi da ja nebi tebe po tvojoj bundevi.
Đ: – Neka ! Čekaj dalje. Lupaju oni po toj lopti, konda su poludili. Trču ’vamo ’namo ko konji.
A: – Ta to se oni valda igraju “vije”.
Đ: – Ta neka šuškat kad neznaš. Spazim ja majstor’ Perinog kalfu, pa ga zapitam, koji je to andrak. Kaže: “Pazi. Vi crveni, to su Vinkovčani a ni plavi to su, kanda reče, Mitrovčani. Jedni naterivaje loptu na jednu stranu, a drugi na drugu”.
A: – Ponda?
Đ: – Kaže: “Naterivaje dotle, dok ne steraju loptu u vrata”.
A: – Ta u kaka vrata ?
Đ: – Ta pa namestili vrata, čo’eče.
A: – Jesu 1’ zaključana ?
Đ: – Ta nisu to valda vrata ko na tvojoj kujni.
A: – Aha! Velika valda ko na bircuzu ?
Đ: – Ta to se samo kaže vrata, a ono samo stupovi ko vrata.
A: – Aha, ponda šta bude kad lopta u vrata.
Đ: – Ta čekaj. Vitlali su se valda pol sata, pa sve nešta viču, pristav, sudac, šta li je, turliče, a vi sto side sve viču: “Kraut” . .
A: – Aha! To je kupus!
Đ: – … “Lerner”, “Hopšaj”, pa sve jedan drugog grde: “len ker”, “pas” i svašta.
A: – Pa zar se ne potuku ?
Đ: – E, ima tamo policaj.
A: – I ni brige ga, što se oni grde.
Đ: – A šta ja znam, glavno, da državu ne grde.
A: – Ponda?
Đ : – Prevrtali su se, grdili, lupali, kad ujedan par cika, dreka i lupanje. Deru se svi: gol, gol.
A: – Ko je ope’ gol.
Đ: – Neznam. Svi su napolak goli, al nikog nisam vidio baš da je sasvim gol.
A: – Bože, ludorije.
Đ: – Kaže da su zabili u vrata gol, a ja nisam ništa u vratima vidijo. Tako su u dva u tri puta vikali “gol”, onda je onaj u čakšira odturliko, pa su se pomirili, skupili se na rpu i vikali: “klip, klip, hura”.
A: – To nevalja.
Đ: – Kako ti znaš ?
A: – Hura se viče prije bitke, a ne potljam.
Đ: – E to je sad tako nova moda.
A: – Ne valja ta nova moda, nego ajde ti da mi po našoj staroj modi popijemo štogod.
Đ: – Ta ti valja. Ajde!
Nakon osnutka Cibalije u razdoblju do 1925. g. u Vinkovcima je osnovano još nekoliko nogometnih klubova koji su egzistirali nekoliko godina. Najveći gradski rival koji je kao i Cibalija trajao u predratnom, pa i u razdoblju za vrijeme II. svjetskoga rata bila je Sloga. Već u prvim godinama postojanja Cibalija je već 1920. godine pobijedivši ŠK Đakovo postala prvak župe, a u studenome 1921. g. pobijedivši Građanskog iz Osijeka osvojila prvi veliki naslov postavši prvakom Provincije zagrebačkog nogometnog podsaveza.
U periodu između dva velika svjetska zajedno sa Slogom izrasla je Cibalija u respektabilni klub po kojem su uz željeznicu i opekarsku industriju Vinkovci bili prepoznatljivi u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
Prolazio je naš klub kroz brojne, poglavito financijske teškoće, no ostao je i opstao zahvaljujući brojnim volonterima, entuzijastima, a prvenstveno članovima uprave predvođene predsjednicima Ballingom, Kumanom, Orlićem i drugima koji su u tadašnjim kapitalističkim uvjetima pronalazili sredstva i davali svoja kako bi klub na radost vinkovačkih drukera i građanstva nastavio s radom.
Za vrijeme II. svjetskog rata klub je nastavio s radom. I nakon svršetka II. svjetskog rata zahvaljujući entuzijastima predvođenim Franjom Horvatom – Dikom, Otom Winklerom i drugima klub je opstao i nastavio život pod imenom NK Dinamo.
Od 1955. g. kada je za predsjednika izabran Nikola Blažanin Mika započeo je uspon kluba koji je postao jedan od najboljih klubova Slavonije i Baranje i postao brendom Vinkovaca. Ulaskom u drugu, a 1982. g. u I. saveznu ligu Jugoslavije, Dinamo je postao jednim od prepoznatljivih simbola i ponos Vinkovaca. I danas se sjećam riječi velikoga trenera Hajduka, Partizana i jugoslavenske reprezentacije Ante Mladinića – Biće koje je uputio treneru svih trenera Vinkovaca Tonku Vukušiću Cici kada mu je rekao: „Šjor Tonko ja sam mislija da su Vinkovci poznati samo po ferati, sad vidim da su i po balunu“.
Uz domaće igrače i trenere u ovom su klubu nastupali i mladići koji su došli iz drugih sredina, neki su zauvijek ovdje i ostali. Neki naši momci dospjeli su i do reprezentativnih selekcija. Iznenađujuće je djelovao podatak koji sam prezentirao na promociji knjige izbornika Dalića kako su u Dinamu i kasnije Cibaliji vinkovačke momke trenirali treneri koji su kasnije postali izbornici nacionalnih selekcija Hrvatske.
Već davne 1922. godine vinkovačku Cibaliju kraće vrijeme trenirao je poznati zagrebački nogometaš i reprezentativac Jugoslavije Emil Perška Lalec. Sredinom pedesetih godina 20. stoljeća vinkovačku momčad vodio je također predratni reprezentativac sudionik olimpijskih igara u Amsterdamu 1928. g. koji je igrao u sva četiri tadašnja zagrebačka tima Danijel Premerl, poznat po nadimku Nurmi. Ivo Šušak koji je Dinamo vodio krajem osamdesetih 20. stoljeća bio je izbornik mlade reprezentacije Hrvatske i član stručnog stožera A reprezentacije, te izbornik Gruzije. Tvorci novoga Dinama bili su nogometna legenda jugo i hrvatskoga nogometa Dražan Jerković koji je u Vinkovcima obnašao dužnost trenera i sportskog direktora koji je bio prvi izbornik hrvatske nacionalne reprezentacije nakon osamostaljenja Hrvatske. Oto Barić, trener međunarodnog ugleda, hrvatski i izbornik reprezentacija drugih zemalja postavio je temelj momčadi s kojom je Vinkovčanin Tonko Vukušić ostvario san snova i uveo momčad u Prvu saveznu ligu. Dinamov izdanak, Martin Novoselac također je bio izbornik nacionalnih selekcija. Igor Štimac i Zlatko Dalić koji su jedno Vrijeme proveli u Vinkovcima također su postali izbornici nacionalne selekcije. U stručnom stožeru osim Marijana Mrmića koji je nekoliko sezona proveo među vratnicama vinkovačkog prvoligaša koji je još uvijek član stručnog stožera reprezentacije kao treneri sudjelovali su Milan Petković i Stanko Mršić.
U razdoblju nakon stjecanja nezavisnosti Cibalia koja je u novoosnovanoj Hrvatskoj nogometnoj ligi protiv zagrebačke Croatije odigrala prvu povijesnu utakmicu, desetljećima je bila vinkovački brend. Je li to i unazad nekoliko godina ?
