U svijetu u kojemu je teško istaknuti se, posebice kada ste mladi i dolazite iz male sredine, 22-godišnja Ena Pavelić iz Vinkovaca uspjela je ono što mnogima zvuči kao bajka – pretvoriti svoju ljubav prema konjima u prepoznatljiv brend konjičke opreme koji se širi i izvan granica Hrvatske. Iza imena Enibo krije se priča o strasti, hrabrosti, upornosti i viziji.
Sve je, priča nam ova mlada studentica, počelo još negdje krajem osnovne škole, kada je počela razmišljati o tome kako spojiti svoju ljubav prema jahanju i poduzetničku crtu koju je naslijedila od roditelja. Prvi konjički klub, prvi konj, drugi pa treći… Jahanje je od hobija preraslo u sport, a zatim i u način života. I dok su njezini vršnjaci razmišljali o izlascima i fakultetima, Ena je u svojoj sobi crtala prve ideje za ono što će danas postati brend koji jahači prepoznaju i traže – Enibo.
„Moji su iz Bošnjaka i često sam odlazila tamo, voljela sam biti okružena životinjama. S 14 godina sam prvi put došla u kontakt s konjima, svidjelo mi se pa sam se počela rekreativno baviti tim sportom, kasnije i natjecateljski. I što sam duže bila u tom svijetu, sve više sam shvaćala koliko u Hrvatskoj, ali i na cijelom Balkanu, nedostaje opreme za konje i jahače”, priča nam kako je sve krenulo, ponosna što je upravo Enibo postalo prvo ime u hrvatskoj kulturi jahačkog sporta.
Kada govori o svojim počecima, ne zaboravlja spomenuti podršku roditelja koji su stali iza njezine ideje dok je još bila tek vizija na papiru. „Ja sam došla u dnevnu sobu i rekla: Imam ideju. I zahvaljujući njima ta se ideja provela. Bez njih ne bih bila ovdje gdje sam sada“, kaže.
Njihov primarni proizvod je podsedlica, dio konjičke opreme koji ide ispod sedla. Prošle godine počeli su raditi i deke za konje – zimske kako bi im bilo toplije ili deke koje se koriste za natjecanja ili hlađenja, a sve je veći i odjevni tekstilni asortiman, od čarapa, jakni i prsluka za jahače do duksi i majica za sve ostale. Tu su još i kapice za konje te ulari (povodac, dio opreme pomoću kojega se vodi konj). Ena kaže kako nedostaju još jahačke hlače i nekoliko stavki za konja, ali u konačnici je izuzetno zadovoljna ponudom i tržištem koje su razvili u svega šest godina, otkako postoji Enibo.
„Sve radimo ručno i od prirodnih materijala, s naglaskom na pamuk i ekološki pristup. Ručni rad, anatomski oblikovana oprema i pažljivo birani materijali ono su što nas izdvaja iz mora brze proizvodnje. Cilj nam je održiva i kvalitetna proizvodnja koja se ne uklapa u priču ‘fast fashiona’, mi idemo svojim putem“, podvlači naša mlada sugovornica.
Brend danas ima vlastitu radionicu, tim od šest osoba i klijente diljem svijeta. Prošle su godine surađivali s velikim lancem u Italiji, a sve više kupaca traži personalizirane proizvode s vlastitim dizajnom. Enibo je ime koje se pamti, a njegovu ljepotu prepoznaju i ljudi koji nisu u konjičkom sportu.
„Često mi kažu da, iako se ne bave time, toliko im je sve lijepo da bi si kupili za ukras ili svakodnevni stajling. I to mi puno znači jer radimo vizualno lijep, primamljiv proizvod koji privlači apsolutno sve”, sretna je Ena koja je, važno je spomenuti, i dalje aktivna natjecateljica u preponskom jahanju. Treninge odrađuje u Konjičkom klubu Evago u Zagrebu, tri dana je tamo, tri dana ovdje. Kroz smijeh kaže kako živi u autu, budući da konj zahtijeva svakodnevnu brigu i treninge. Ali, kad on ima slobodan dan, Ena stiže u radionicu u svojim Vinkovcima.
Ime njezinog konjičkog brenda, priča, nastalo je iz igre s riječima. Kombinirala je slova svoga imena Ena, njezine prve kobile Star te 16-godišnjeg psa Bonija. „Zvučno je i pamtljivo, u sve obiteljske poslove uspjeli smo utkati ova imena”, kazala je.
Njezina vizija za budućnost jasna je i čvrsta. Vidi se kao vlasnicu jednog sportskog i rekreacijskog centra kojemu će fokus biti na uzgoju kobila i sportskih konja, a sve s ciljem promicanja konjičkog sporta koji je, prema njezinom mišljenju, na našem prostoru slabo zastupljen. „Iako je put dug, vjerujem u sebe, u ono što radim i u to da snovi, kad se dovoljno čvrsto drže, mogu postati stvarnost. Sva sreća, imam tek 22. Vjerujem da ću doći do svega što sam zamislila – korak po korak”. Djedovina u Bošnjacima, 20 minuta od Vinkovaca, mjesto je gdje bi sve to moglo zaživjeti. I tad će, kaže, srce biti na mjestu.
