Kad prvi proljetni zraci sunca obasjaju i zagriju vinkovačke ulice ožive ljetne terase na vinkovačkom Korzu, Termama, hotelu Slavonija te Gradskoj kavani na zapadnoj strani Velikoga parka. Sastaju se prijatelji i poznanici, stara društva, uglavnom umirovljenih Vinkovčana da uz kavicu ili neko osvježavajuće piće porazgovaraju o svemu i svačemu i prokomentiraju aktualne događaje. Prije nekoliko dana skupina nešto starijih Vinkovčana prisjetila se kako su se nekada, družili i zabavljali, pa čak i priča svojih roditelja o tome i otvorili temu o kojoj se živo raspravljalo cijelo dopodne, a u koju su se uključivali i drugi koji su pristizali. Kako sam nazočio spomenutom kružoku dobio sam zadaću da o tome nešto napišem u ovoj kolumni.
Godinama sam prikupljao raznorazne podatke iz starije i novije prošlosti Vinkovaca pregledao ih poredao nekim kronološkim redom i zaplovio mojim vinkovačkim vremeplovom.
U nekim zapisima iz vojnograničarskih vremena našao sam podatke kako su se u tadašnjim, brojem stanovnika malim Vinkovcima, nalazile desetine ugostiteljskih objekata odnosno bircuza, gostionica ili krčmi u kojima su se naši stari zabavljali. Kako ih ne bi i bilo, kad su Vinkovci bili sjedište Pukovnije u kojem je uz obične graničare-ratare bilo dosta vojnih časnika. Kako su se ratni sukobi okončavali, a Granica na Savi postajala mirnija Vinkovci su kako je zapisao vinkovački povjesničar Josip Matasović postajali pensionopolis. Eto povijest se ponavljala jer su i u rimskim Cibalama rado živjeli rimski vojni veterani.
U graničarskim Vinkovcima prema njegovom zapisu kao centru Pukovnije stjecajem prilika i života bilo je vojnih umirovljenika, udovica, doseljenika iz drugih dijelova Carevine koji su se bavili trgovinom, obrtom, manufakturom te otvaranjem industrijskih pogona. Doseljavali su se domorodni Šokci iz okolnih sela kako zbog posla tako i školovanja djece.
Škola je tada u Vinkovcima bilo najrazličnijih. Napokon mjesto je bilo zborištem Regimente. Tu je bio i Špital (bolnica). Uopće je mjesto za tadašnje doba bilo vrlo prometno, na glavnom poštanskom drumu.
Iz toga perioda datira veći broj gostionica od kojih su najpoznatije bile: Winkowzer Militär Wirtshaus, Zum schwarzen Rössel, Beim Hirschen, Beim grünen Baum, Einkehr Wirtshaus und Bräuhaus, Beim weissen Wolfen, Beim Posthorn, Beim Ochsen, Bei der silbernen Kugel, Beim goldenen Fassel, Beim Schützen. Sve su gostioničke zgrade bile državne za koje se plaćao najam. Kao i većina tadašnjih vinkovačkih ulica imale su njemačke nazive.
U tim gostionicama društvo je po svojim klasama bilo strogo odijeljeno. Dok su prosti graničari (ratari) išli popit ili na „ malu rič“ kod svog komšije, kuma ili prijatelja kod birtaša u gostionicu je išao najviše gospodin, građanin i majstor. Potonji i kalfe nedjeljom i praznikom izlazili su redovito. Rakije je bilo u izobilju, šljivika i voćnjaka bilo je na pretek, a bome i vinograda.
Tu su posjetitelji zaboravljali svagdašnju stegu ukalupljenoga života i obmanjivali se na kratko ugodnim raspoloženjem, a i prosti graničari tu bi rado privirili u prostorije za njih određene.
U vinkovačkim bircuzima uz tambure i violine razlijegale su se melodije tadašnje građanske lirike, ali pjevane su i njemačke pjesme.
I nakon razvojačenja Vojne granice, pa do propasti Habsburške Carevine bilo je slično. Puno toga se promijenilo i nestalo, no većina bircuza održala se i nadalje, a vinkovački birgeri sve odaniji posjetitelji nekih bircuza koji su postali kultna mjesta gdje su se mogli lijepo zabaviti.
Najbolje posjećivani lokal tadašnjeg vremena, bila je gostionica Velika pivara, kasnije hotel Kadić-Potočnjak, prije Lehrner, bila je poznata i kao Goldgrube.
Ostale gostionice bile su Crni konjić na čijem je mjestu kasnije sagrađen Hrvatski dom, a nakon Drugog svjetskog rata tu se nalazilo Veliko kino i Gradska knjižnica i čitaonica. Bircuz Stara pošta nalazila se uz Mali park ili na Meraji na lokaciji gdje se danas nalaze samostan i crkva sv. Antuna.
Najbolja kavana s nazivom Bei der silbernen Kugel ili Kod Kugle, poslije nazvana K Caru austrijskom (Zum Kaiser von Österreich) a potom Hotel Slavonija nalazila se u zgradi do nekadašnjeg Cicibana, kasnije Rafaela na samom Korzu. Osim bilijara kojeg su najviše igrali oficiri, mogle su se pročitati neke novine, a na katu jedno vrijeme održavala se škola plesa.
Na Prkosu stari bircuz zamijenio je novi veliki Zum letzten Groschen.
Nakon Prvog svjetskog rata u doba Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije uz većinu starih otvoreno je i niz novih bircuza koji su egzistirali do sloma Kraljevine.
Sa zapadne strane kod mosta na Bosutu nalazila se Hetzlova gostionica koja je kasnije nosila ime Šokadija. Nasuprot nekadašnje robne kuće Vinkovčanka u Dugoj ulici nalazio se Lovački rog. Na križanju Duge i Kačićeve ulice nalazila se Bijela Lađa koja je sedamdesetih godina 20. stoljeća premještena na sadašnju lokaciju. Na kraju Kačićeve na skretanju prema nekadašnjoj Bohnovoj ciglani nalazila se također poznata gostionica. U Vinkovačkom Novom Selu u samom središtu bila je jedna veća, a prema Ivankovu do kraja sela još dvije gostionice. Vinkovačke kultne četvrti Krnjaš i Ervenica imale su svoje nadaleko poznate gostionice. Ervenička se nalazila na lokaciji gdje je kasnije sagrađena Škola učenika u privredi. Prema pričama starih Erveničana u njoj čest gost bio je poznati slavonski odmetnik Jovo Stanisavljević Čaruga. Na početku današnje Gundulićeve ulice nasuprot dvorišta Velike crkve nalazila se gostionica kod Emila.
U Zvonimirovoj ulici nasuprot drvare (kod podvožnjaka) nalazila se poznata gostionica Graničar. U blizini željezničkog putničkog kolodvora nalazilo se Reisovo svratište, a kasnije gostionica Laufer. Gostionica se nalazila i na samom kolodvoru a imala je otvoren prostor ograđen metalnom ogradom s pogledom na kolosijeke.
Gotovo da nije bilo važnije ulice u Vinkovcima, a da se u njoj nije nalazila nekakva gostionica. Kako je u Vinkovcima toga vremena, posebno u rubnim dijelovima grada bilo dosta ratara koji su nakon napornoga rada običavali malo predahnuti i razmijeniti informacije, rado su to uz koju čašicu, često i po koju više činili u obližnjim gostionicama. Gostionice su naročito dobro bile posjećene u dane kada se održavala tržnica ili vašari ( sajmovi). Iz okolnih sela seljaci su zaprežnim kolima dovozili robu. Dok su snaše prodavale kako bi došle do novaca odlazak u dućane, muškarci su zabavu potražili u bircuzima, pa često uz pjesmu i glazbu, oraspoloženi šljivovicom ili vinom spiskali sav pazar.
U većim gostionicama u graničarskom i austro-ugarskom periodu održavane su zabave različitih društava onoga vremena, skupovi i druženja, a naročito su bili popularni balovi gdje su žene oficira, činovničkih namještenika, lokalnih političara, liječnika, advokata i bogatijih građana pokazivale modne novitete i trendove koji su eto iz Beča, Pešte i Zagreba stizali i do Vinkovaca.
Između dva svjetska rata u Kraljevini Jugoslaviji u tim objektima održavani su također različiti skupovi, te nastupi kulturno-umjetničkih društava kakvo je bilo Relković, Veseli pustinjak i drugi. Gostujuće kazališne skupine u njima održavale su predstave, održavane su čak i kino projekcije i plesne večeri. Održavani su politički skupovi, a u njima ugošćavani su i visoki državnički dužnosnici i najviši crkveni velikodostojanstvenici koji su dolazili u Vinkovce.
U njima svoje sastanke održavale su različite udruge i osnivana društva i sportski klubovi. Primjerice prije 99. godina u prostorima tadašnjeg hotela Slavonije na Korzu, 7. svibnja 1919. godine osnovan je i GŠK Cibalija. Poradi tuge i žalosti zbog nesretne današnje Cibalijine sudbine ovdje ćemo se zaustaviti. Kako pišemo o bircuzima, a u njima se toči i pije, natočite i vi, pa nazdravite našoj Cibaliji i poželite joj bolje dane. Zgrada u kojoj je osnovana srušena je nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, a na njenim temeljima sagrađena je nova, prva višekatnica tzv. Privredni dom Vinkovaca, valjda i Cibalija ima nekakve temelje, a i ja građe za nastavak priče od vojnograničarskih bircuza do suvremenih kafića.
