Poslije Drugog svjetskog rata krajem četrdesetih i početkom pedesetih bilo je preko dvadesetak ugostiteljskih radnji od kojih se najveći broj nalazio u sastavu poduzeća „Slavonija“ i „Kolodvor“. Kasnije gostionice mogli su držati i privatnici. Svrstavane su u nekoliko kategorija: gostione, buffeti, krčme i restauracije. U sastavu „Slavonije“ nalazile su se gostionice „K Obrtniku“, „Makedonija“, „Graničar“ i „Gradski podrum“, buffet „Jelen“ i krčma „Srijem“ te restauracije „Central“ i „Zagreb“.
U sastavu „Kolodvora“ nalazio se buffet „Lovac“, restauracija „Kolodvor“ i gostionice „Papuk“, „Lovački rog“ i „Putnik“. Gotovo svaki gradski kvart imao je birtiju. Osim svakodnevnog druženja i razgovora uz čašicu dvije, u njima često se i kartalo u početku najčešće šnaps, ramšl i ajnc, a kasnije bela, poker i druge kartaške igre. Često, kriomice i za novac. Neki vješti i uigrani kartaroši znali su maherski opelješati naivne i pripite mušterije koji su također na lak način htjeli doći novaca. Unatoč zabrani na nekim se mjestima kartalo do zore. Većina bircuza imala je drvene podove tzv. patos premazan crnim motornim uljem s jednostavnim stolicama i stolovima koji su u malo boljim birtijama bili prekriveni kariranim stolnjacima. Zadimljene i zagušljive birtije bile su prepune različitog svijeta. Bilo je tu i svakodnevnih mušterija sklonih čašici koji su tražili da popiju koju na veresiju ili da ih netko počasti. Premda je u velikom broju bircuza na istaknutom mjestu stajao natpis „ Čast svakome veresije nikome“ piće se dobivalo i na dug. Birtaši su imali teku u koju se upisivao dug.
U bircuze dolazili su i neki tzv. vinkovački oriđinali. Bile su to osobe s manjim mentalnim, fizičkim ili govornim hendikepima, uglavnom bez škole, siromašni koji su jedva preživljavali živeći u derutnim stanovima ili šupama. Neki od posjetitelja pravili su s njima sprdnju, ismijavali ih i omalovažavali ne shvaćajući kako svojim sirovim i primitivnim nastupima, zapravo prave budale od sebe. No i to je bilo jedno od lica naših Vinkovaca. Nakon završetka smjene tu su navraćali radnici vinkovačkih tvornica. Desetine bicikla strpljivo je čekalo svoje gazde da krenu put kuće, neki i uzalud jer su ovi iz bircuza izlazili teturajući, često zaboravljajući svoje prometalo koje je opet nekima koji su ih mogli gurati služilo kao pomoć da krivudajući i zastajkujući cestom ili nogostupom nekako stignu do kuće.
U vrijeme kada su radnici dobivali plaće obično između prvog i desetog dana u mjesecu promet u bircuzima bio je povećan, a mnogi od njih pod gasom postajali su galantni i važni pa čašćavali sve odreda. Zalazili su tu i kojekakvi problematični vinkovački, ali i gostujući fakini i dugoprstići, naročito u bircuzima oko željezničkog kolodvora, koji su naprečac s potonjima postajali „veliki prijatelji“ i među tim „veseljacima“ lako pronalazili žrtve i praznili njihove džepove i novčanike, a potom netragom nestajali.
Pričalo se u birtijama o svemu i svačemu najčešće o sportu, najviše o nogometu, padale su kojekakve oklade, a i nekakvi vidovi kockanja, U nekima treštala je glazba u večernjim satima s pevaljkama u haljinama s dekolteom do pupka i strogim minicama. Bilo je tu pod utjecajem alkohola verbalnih i okršaja šakama, znala bi sijevnuti i kakva čakija, a ponekad se i zapucalo iz pištolja. Niz takvih slučajeva ne samo u gradu već i okolnim selima koji su tragično završavali zabilježen je u Vinkovačkim novostima i drugim novinama. Posebno živahno bilo je u birtijama kod putničkog željezničkog kolodvora u dane kada su željezničari dobivali plaću ili dodatak tzv. kilometar. U bircuzima i ljetnim baščama bila je neopisiva gužva i sve se plavilo od željezničarskih uniformi. Slično je bilo i u gostionicama u blizini tržnice. Sjećam se kako su radnici koji su se biciklom vraćali s posla u pravcu Jarmine i Ivankova zastajali da pokvase grlo gotovo u svakoj gostionici. Novoselska dječurlija i fakinčići zabavljali su se na način da se provozaju njihovim biciklima, tada se bicikli nisu zaključavali i ostave ih na drugom mjestu ili da povade ventile zračnica kako ih vlasnici ne bi mogli voziti, tako su eto utjecali na smanjenje prometnih nezgoda. Istina put do kuće potrajao je malo duže, pa su se poneki usput malo i otrijeznili. U nekima bircuzima igrao se šah i domino, čitale novine, slušao radio, a kasnije postavljeni su televizori, pa su se mogli pratiti sportski i drugi događaji. Tako se eto provodio i zabavljao jedan dio naših sugrađana.
U to vrijeme zbog razvitka cestovnog prometa uz autoput i priključne mu ceste, nastajali su moteli i restorani na poznatim izletištima. Koncem pedesetih otvoren motel u Kunjevcima. Motorizirani Vinkovčani i ne samo on vikendom provodili su vrijeme u za ono doba lijepo uređenom objektu okruženom šumom. Također bio je to prostor gdje su se održavale razne fešte i poslovni sastanci i odsjedali poslovni partneri jer u Vinkovcima tada postojao je hotel „Central“ s neadekvatnim smještajem.
Kako se grad gospodarski razvijao u njega dolazio je sve veći broj poslovnih ljudi koje je trebalo negdje ugostiti. Zato, a i zbog potreba lokalnog stanovništva, posebno tada brojnog srednjeg sloja započelo se s gradnjom uređenijih ugostiteljskih objekata. Tako je 1966. godine na križanju Gundulićeve i Nazorove ulice otvoren restoran „Park“. Vinkovčani su konačno za izlazak dobili prostor u kojeg su mogli dovesti goste i poslovne prijatelje. Nakon toga otvarani su novi lijepo uređeni lokali s kvalitetnijom ponudom jer pojavljivala se klijentela drukčijeg socijalnog i obrazovnog statusa. Nakon svršetka studija u Vinkovce vraćali su se i zapošljavali mladi ljudi koji su u Zagrebu i drugim većim i razvijenijim gradovima stekli drukčije navike i imali drukčije potrebe.
Kao i u drugim većim gradovima i u Vinkovcima, čija je okolica poznata po autohtonoj kuhinji, pojedini restorani započeli su s ponudom domaćih jela i pića ne samo lokalnog prostora već i drugih krajeva države. Tako je 1972. g. otvoren restoran „Dalmacija“ s ponudom specijaliteta iz našega Primorja, a „Srijem“ s ponudom ribljih specijaliteta. Uz moderno opremljenu kuhinju i ekspres bife u tri sale „Dalmacije“ bilo je 80, a na otvorenom još 100 mjesta.
Sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća omiljeno mjesto na kojem su se Vinkovčani okupljali kako danju, tako i u večernjim satima bio je „Gradski podrum“. O atmosferi u njemu u Vinkovačkim novostima, kolumnist pod pseudonimom Joso objavio je prije 4 desetljeća humoresku čiji tekst dobrim dijelom ilustrira jedan segment društvenog života tadašnjih Vinkovaca.
„Srijeda. Točno u podne. Raspalilo se proljetno sunce po vinkovačkom korzu, kao da je ljeto. Sve je živo pobjeglo u birtije na rashlađivanje. Ušao sam u Gradski podrum, našu renomiranu birtiju, na jedno kriglasto ožujsko pivance.
Podrum pun, puncat. Uz najveći napor progurao sam se do šanka nasuprot vragoljastoj pipničarki. Nakon kraćeg iščekivanja, pivo je tu, pijuckao sam i pušio. Oko mene – kao sardine u konzervi stoje nabijeni: radni ljudi, drugoligaški nogometaši, poljoprivredna studentarija, srednjoškolke i srednjoškolci; staro do mladog, žensko do muškog. Stoje. Puše. Ispijaju, raspravljaju iz birtijske perspektive.
Kimanjem glave otpozdravljam znancima. Osluškujem glasni žamor podrumske pijace. Razaznajem teme iz glasnijih grla, shvaćam njihove interese i životne probleme.
Uz šank, do mene, stoji grupa radnih ljudi. Radni mantili odaju im OOUR. Ni malo ne zgrizaju kada govore o raspodjeli sredstava za osobne dohotke. Kažu da je nepravedna. Samo jedan potiho govori o radnoj nedisciplini i produktivnosti. Prekidaju ga. Jedan mu čak dobacuje: To je idealizam, pa će, udarajući se u prsa – a ja sam čisti materijalista! Ne razumijem zašto to ovdje govore, daleko od svojih radnih mjesta. Za nogometaše razumijem zašto su ovdje. Nogomet im dobro ide, a ovdje ih vrlo jeftino hrane. Slobodnog vremena imaju na pretek, jer su zaposleni formalno, ili još studiraju. U Podrum, osim toga, zalaze i srednjoškolke, a oni su mladi, neoženjeni. Poznanstva pljušte poput ljetnih kiša, i što momci ne bi, kad se one nameću, a neke se, poput selotejpa lijepe. Tko bi im odolio, slađahnim….
Neki student poljoprivrede plaća već drugu rundu pića. Hvali se pred kolegama. Slušaju ga i srednjoškolci koji piju na svoj račun. Tko zna po koji put, student priča kako je nakon više uzastopnih pokušaja položio matematiku, a da ni ne zna kako izgledaju skripta za matematiku: Profesoru treba jasno pokazati volju kako želiš položiti njegov predmet. Na kraju će popustiti!
Slušajući još koješta drugo popio sam svoje pivance. Došlo je vrijeme pokreta. Na vrućem korzu hladnokrvno sam mogao razmišljati kako su nam birtije pune u pol bijela radnog dana. U vrijeme kad bismo trebali još punom parom raditi, učiti, raspravljati na pravim mjestima.“ Ovakva slika u prošlom vremenu u bivšem sustavu ponavljala se i na drugim mjestima ne samo za vrijeme pauza već i tijekom dopodnevnog radnog vremena, radio ne radio plaća je bila sigurna, a posao je mogao čekati neki drugi dan.
Uoči devedesetih u Vinkovcima su kao pečurke počeli nicati kafići. Svjetlost reflektora, atraktivna ponuda pića, posebice koktela i disco glazba mamila je mlađahne Vinkovčane, ali u drugo doba dana. Zabava i život počinjao je pred in iza ponoći, a povratak kući u osvit zore u „veselom raspoloženju“ kao i kod prethodno spominjanih generacija.
O tempora, o mores !
