Kada vas u Vinkovcima s vrata dočeka osmijeh dobrodošlice i zdravica s nogu, nepogrešivo stigli ste k Petru Miličiću u Pero’s.
„Da, po tome me prepoznaju”, reći će 42-godišnji domaćin restorana s ponudom dnevnog jela.
I nije samo inačica njegova imena sazdana u nazivu simpatičnog obiteljskog restorančića, isključivo s domaćim gablecima Kod Pere. Naime, per os s latinskog prevedeno znači na usta ili kroz usta, a ondje ima predznak laganog hedonizma.
Neposredan pristup gostu, način serviranja hrane u francuskoj maniri, osmijeh koji razoružava i aperitiv zdravica s vlasnikom na račun kuće, iznova potvrđuje kako je ključ uspjeha u ugostiteljstvu isključivo čovjek. A ljudima baš toga nedostaje.
Iako je prije dvadesetak godina neplanski prihvatio posao u jednom gradskom kafiću, dobra ekipa naučila ga je tajnama zanata i vjerojatno, kaže, profesionalno odredila.
„Posložiš si što želiš odnosno što ne želiš. I godina za godinom, zavoliš to”, otkriva svoju životnu priču.
Dojam je kako je ljubav obostrana, jer ljudi su itekako zavoljeli njega. Poštovanje prema gostu i poslu od kojega živi pretvorio je u poziv u kojem uživa, ali i daje sebe sto pedeset posto.
„Ne vidiš se više u drugom poslu. Posvetiš se ljudima koji dođu, prepoznaju i zavole tvoj pristup. Iziskuje puno energije, no iznova krećeš u novi dan s mišlju kako to želiš raditi, opet i opet”, pojašnjava svoju strast uskladivši obiteljski život uz redovito listanje Vinkovačkog lista petkom.
Lasagne su HIT
Ruku na srce, malo je svemu kumovala i supruga koja ga poslije 15 sati želi uz obitelj, a usput si naštimala svaki dan domaći ručak. Od graha, paprikaša, šnicli do bakinih knedli s kruhom ili granatira za prilog. Baš sve što tradicionalno kuhamo na ovim prostorima.
„To je ljepša strana posla. Nisam megaloman, želim raditi i od svog rada normalno živjeti. A onda dođu žena, djeca, rodbina, prijatelji, susjedi uživati u onome što smo stvorili. Dvije sam godine samostalno u poslu. Politika naše kuhinje je isporučiti dnevno stotinjak svježe kuhanih obroka. Nekome je to smiješna brojka, ali za nas dovoljna. Sve prodamo, katkad već u podne, i u 15:00 odlazimo kući. Odmah obavim nabavku za idući dan jer koristimo svježe namirnice, kuhamo planski, bez zamrzavanja, podgrijavanja i stvaranja zaliha hrane. I to naši gosti, uz ozračje u restoranu prepoznaju. Blagdanima i nedjeljom ne radimo. Odluka od koje ne odstupamo”, kaže Petar.
Priznaje, poznaju ga mesari i rado preporuče pravi komad.
Uigrani trojac čine i kuharica Ivana koju odmila zove Ivka te Siniša koji brine o pripremi hrane. Upravo zbog inzistiranja na osobnom pristupu gostu, Petar je ondje i organizator, i konobar.
„U kuhinji naravno imaju svoj njima simpatičan svijet, drag, lijep. Vole ga i to pokazuju kroz hranu. Možda smo baš zato dobar tim jer ne izostaje ni jedna karika u lancu”, razmišlja na glas. Važan mu je taj fini balans privatnog i poslovnog koji su uspjeli uskladiti misleći pri tome i na svoje djelatnike.
„Prvenstveno se trudimo ljudima ponuditi i ostaviti tih njihovih pola sata stanke za ručak, za sebe, a kako bi dnevnu stanku koji svi trebamo rado proveli kod nas. Često povratno čujemo da se ovdje baš tako osjećaju. Atmosfera je gotovo prava obiteljska jer 80 posto dolazaka naši su stalni gosti. Uživaju i oni s nama, i mi s njima”, potvrđuje vlasnik Pero’sa čiji se gosti rado vraćaju i zbog simpatične zdravice koju nije moguće izbjeći, a koliko ih je naviknuo na domaći aperitiv potvrđuje i to da ne počinju jesti juhu bez kratkog pića s gazdom.
„Toliko im je to simpatično da me pričekaju ako sam u gužvi. To im je najdraže”, kaže. Dinamiku zdravica premosti vodom.
„Nazdravlja se s ljudima, a ne nužno alkoholom”, volim reći. Neka ova priča potraje što duže, a želja mu je mirovinu provesti dočekujući goste i dalje, a mlađe usmjeriti u vođenje posla. Sjajne recenzije i usmena predaja jamstvo su da bi mu se želje mogle ispuniti.
