Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima večeras je ugostio dvoje hodočasnika iz Osijeka koji su napravili podvig i to prenijeli na papir te ukoričili u knjigu. Naime, Biljana Brdar i Ivica Miložić Miže predstavili su svoju knjigu CAMINO od Osijeka do Santiago de Compostele koja je prava hodočasnička priča dvoje jednostavnih ljudi koji su se odlučili propješačiti gotovo 3300 kilometara od svog doma u Osijeku do Svetišta sv. Jakova. To im je bio već treći Camino put, ali prvi od vlastitog doma jer kako kažu pravo hodočašće počinje od kućnog praga.
„Bilo je jako naporno i fizički i u organizacijskom smislu zato jer nismo imali točne dionice puta, odnosno vodili smo se starim kartama. Kad krenete od kuće onda je to sasvim drugačije od uhodanih španjolskih ruta tako da smo ovaj cijeli put morali sami organizirati”, poručuje Biljana Brdar.
Tjelesna kondicija nije bila problem jer su dugogodišnji planinari i hodači na duge staze. Put od 3212 kilometara bio je još zahtjevniji jer su hodali u najtoplijem dijelu godine, a sam put trajao je 111 dana.
Što je potrebno za toliki put? Najvažnija je udobna odjeća i patike te ranac koji ne bi trebao biti pretežak (preporučuje se da bude 10 posto tjelesne mase).
„Najvažnije je kako si stvari posložite u glavi, naravno tjelesna kondicija trebala bi biti na određenoj razini, no presudnu ulogu ima glava i odlučnost. Ako ste u glavi spremni na tako jedan pothvat, onda ćete to i ostvariti”, rekla je hodočasnica Biljana.
Knjiga obiluje brojnim epizodama, anegdotama, prekrasnim fotografijama prirode i susreta, ali i vrlo korisnim savjetima za sve one koji će se upustiti u avanturu Camino. Kakav je osjećaj nakon 111 dana hoda ugledati krajnju točku puta otkrila nam je Biljana:
„Velike su emocije, no one su pomiješane. Kad se približavate Santiagu već onih zadnjih par dana prije samog dolaska, ponosni ste i sretni što ste blizu cilju i što ćete ostvariti ono čemu ste stremili, međutim u isto to vrijeme ste i žalosni je se bliži kraj.”
Ivica Miložić ističe važnost ljudi koje su susreli na njihovom putovanju, hodočašću i da nije bilo njih, ne bi bilo ni njihovog puta.
„Da nas ljudi s ulice nisu znali uhvatiti za ruku i reći idete kod mene spavati i noćiti, da nas nisu ugostili i da nisu radili po 150, 200 kilometara samo da bi došli kod nas i maknuli nas s ulice, primili nas i pomogli nam, ovog našeg puta ne bi bilo. To je ona čista ljubav koju smo doživjeli na putovanju”, naglašava Ivica. Slaže se sa svojom partnericom da su osjećaji podijeljeni, a nakon toliko dugačkog puta teško je vratiti se u surovu realnost. No, oboje poručuju kako ovaj put nije bio i posljednji njihov, a u planu je i jedno malo veće hodočašće, a za sve one koji su zainteresirani upustiti se u ovakvu avanturu Miže ima poruku: „Odvažite se, nemojte tražiti izliku ni u čemu. Ako imate želje volje i htijenja, sve ćete moći napraviti. Vjerujte u ljude jer će vam ljudi pomoći gdjegod da se nađete na putu.”
