U Vinkovcima je sinoć predstavljena knjiga Nede Rosandić Šarić “Domovina iznad svega. Moj otac Mime Rosandić”, najnovije zajedničko izdanje ogranaka Matice hrvatske u Čitluku i u Vinkovcima.
Domaćini predstavljanja bili su predsjednik OMH u Vinkovcima doc.dr.sc. Dražen Švagelj i voditelj Hrvatske matice iseljenika Podružnica Vukovar Silvio Jergović, a o knjizi su govorile urednica Anita Martinac i autorica Neda Rosandić Šarić.
Neda Rosandić Šarić rođena je u Zagrebu 1943. godine. Povlačeći se pred komunističkom vlasti s obitelji je živjela u Austriji odakle odlaze za Argentinu. Diplomirala je socijalni rad na Sveučilištu u Buenos Airesu i magistrirala na Državnom sveučilištu Wayne u Detroitu te stekla stupanj samostalnog terapeuta za duševne bolesti. Nastanjujući se sa suprugom u Sjedinjenim Američkim Državama i tamo je bila aktivna u hrvatskoj dijaspori. Bila je vijećnica u Hrvatskom narodnom vijeću u mandatima 1977. i 1981. godine. Bila je i članica Ustavne komisije Republike Hrvatske 1990., a od 1995. do 2000. godine veleposlanica RH u Argentini, akreditirana za Paragvaj i Urugvaj. Nakon završetka veleposlaničkog mandata, odlazi u Cleveland, gdje i danas živi.
Njezin otac Mime Rosandić, rođen 4. studenoga 1900. u Kaniži kraj Gospića, bio je šumarski stručnjak, a od 1941. godine državni tajnik u Ministarstvu šuma i ruda u vladi Nezavisne Države Hrvatske. Na tom je mjestu ostao do kraja rata u svibnju 1945. kada s obitelji odlazi u emigraciju u Italiju. U Hrvatsku se vraća ilegalno preko Austrije zajedno sa skupinom Hrvata radi oslobođenja Hrvatske. Bila je to akcija naziva 10. travnja, koju je vodio Božidar Kavran te je poznata i kao Kavranova akcija. U nesupjeloj akciji za koju je od početka znala Udba, uhvaćen je i osuđen na smrt u kolovozu 1948. godine.
Kao šumarski stručnjak, kazala je između ostaloga Anita Martinac, Mime Rosandić bio je vezan i za Vinkovce. U Direkciji šuma Vinkovci radio je u više navrata, a uoči Drugog svjetskog rata bio je šumarski nadzornik u Vinkovcima. U Vinkovcima je upoznao i svoju suprugu, Finu Obelić iz Novske, s kojom je imao tri kćeri.
“Prebogata je ovo knjiga činjenicama, imenima i događajima iz toga doba, i ovaj naizgled neveliki rukopis je prava riznica povijesti”, istaknula je Anita Martinac.
Već u ranoj mladosti, istaknula je Neda Rosandić Šarić, njezin otac bio je opredijeljeni domoljub, koji je potekao na starečivćanskoj ideji. “Tako da se moj otac izgrađivao tijekom cijeloga života, a ja sam pišući ovu knjigu slijedila njegove korake, kako je on napisao “Slijedi svoju zvizdu do odredišta”, a odredište je hrvatska država. U isti mah željela sam paralelno opisati i njegovu obitelj. Išli smo jedno vrijeme skupa, a onda smo se razdvojili. On je otišao u Hrvatsku, u borbu, na put zbilja u nepovrat, a mi smo završili na jugu, gdje završava kugla zemaljska, u Argentini”, kazala je Neda Rosandić Šarić.
Njezin otac nikada nije odustao od svojih ideala i zato je kada je došlo vrijeme, ostavivši pismo svojim kćerima, krenuo u pothvat oslobođenja domovine, koji je kobno završio jer je došlo do izdaje, vjerojatno i u hrvatskim, ali i u savezničkim redovima, kazala je.
“Kada se govori o tome kako je taj pothvat tragično završio, ja sam uvijek vjerovala da to ipak nije bilo sve uzaludno jer sjeme je ostavljeno za sljedeće grupe Hrvata koji će naći svoje nadahnuće u tim borcima za hrvatsku slobodu sve do konačne pobjede sada. Ono što želim naglasiti o ljudima koji su se tada borili, to je bilo takvo izvorno domoljublje, njima je domovina, sloboda i borba za državu bila na prvom mjestu i zato sam stavila naslov “Domovina iznad svega” jer tako je i on napisao u svom pismu koje nam je ostavio prije povratka u Hrvatsku: Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo”, istaknula je Neda Rosandić Šarić koja ovom prilikom pročitala i govor njezinog oca u sudnici kada je osuđen na smrt:
“U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agentstvom, čime bih osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude, da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskom narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio samo na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. S te strane mogu reći da su kraj mene prošle hrpe zlata i u Hrvatskoj i vani. Nikada ga nisam pogledao jer sam smatrao da je egoizam najveće zlo koje svakog čovjeka tereti, da je to najveća nevolja, koja dovodi do najneugodnijih situacija. S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je, eto, krivo, i da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponizuje do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!”, Mime Rosandić, 1948.
