Danas je u Zagrebu u 72 godini života preminuo istaknuti hrvatski jezikoslovac, akademik Marko Samardžija. Marko Samardžija rođen je u Vođincima 1947 godine. U rodnome mjestu završio je osnovnu, a u Vinkovcima srednju ekonomsku školu.

Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1971. godine diplomirao je dvopredmetni studij jugoslavenskih jezika i književnosti (A) i filozofije (B-predmet) i stekao stručni naziv “profesor jugoslavenskih jezika i književnosti”. Iste godine postaje profesor pripravnik na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Magistrirao je 1977. iz područja lingvistike s osobitim obzirom na hrvatski jezik. Izabran je za asistenta pri Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik u Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1986. obranivši disertaciju “Valentnost glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku”. Godine 1987. izabran je u zvanje docenta, od 1992. izvanredni je, a od 1996. redoviti sveučilišni profesor. Godine 2002. izabran je u “trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u humanističkom znanstveno-nastavnom području; znanstveno polje: jezikoslovlje”.

Predstojnik je Katedre za hrvatski standardni jezik od 1992. do 2006. Pročelnik Odsjeka za kroatistiku od 1996. do 1998. Gost lektor i gost docent na Sveučilištu u Kölnu, gost profesor na Visokoj pedagoškoj školi D. Berzsenyija u Szombathelyu, na Sveučilištu u Mostaru i na Sveučilištu u Pečuhu, gost predavač na sveučilištima u Budimpešti, Katowicama, Ljubljani, Poznanju, Warszawi i Skopju. Ravnatelj je Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2000. – 2001.). Sudionik međunarodnih slavističkih kongresa u Bratislavi (1993.), Krakowu (1998.), Ljubljani (2003.), Ohridu (2008.) i Minsku (2013.). Sudionik hrvatskih slavističkih kongresa u Puli (1995.), Osijeku (1998.), Zadru (2002.), Varaždinu (2006.) te u Vukovaru i Vinkovcima (2014.). Član Međunarodne komisije za slavenske književne / standardne jezike (od 1995.) i Međunarodnoga slavističkoga komiteta (od 2008.).
Za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razredu za filološke znanosti, izabran je 2018. kada je postao i voditelj Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU.

Bio je autor, urednik i priređivač oko 30 znanstveno-stručnih radova o sintaksi, leksikologiji i povijesti hrvatskoga standardnog jezika.
Objavio je niz autorskih knjiga, među kojima i Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1993.), Filološki portreti (1993.), Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika (udžbenik za 4. razred gimnazije), Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (1997.), Hrvatski kao povijesni jezik (2006.), Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (2008.), Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko (2010.), Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941., 2012.) te Srpsko ‒ hrvatski objasnidbeni rječnik (2015.)
Među važnijim uredničkim i priređivačkim izdanjima su knjige: Jezični purizam u NDH ‒ jezični savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik (1993.), Izbor iz djela Pavla Rittera Vitezovića (1999.,) Izbor iz djela Matije Antuna Relkovića, (1999.), Donjosutlanski kajkavski ikavci (2008.), Hrvatski pravopis ‒ po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu Ivana Broza (2014.) te Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. – 2017. Vijesti, komentari, osude, zaključci.