Đurđica Stuhlreiter, profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti te magistrica defektologije i logopedije koja živi u Osijeku, a za Vinkovce ju veže pedagoški rad u OŠ Ivana Gorana Kovačića. Pitali smo ju o iskustvu pisanja za djecu i za odrasle te o čemu govori roman „Subota”.
Na književnoj sceni Đurđica Stuhlreiter profilirala se kao uspješna i nagrađivana spisateljica za djecu i mlade. Godine 2001. pojavljuje se sa slikovnicom, a do sada objavila je i knjigu bajki, pet romana za djecu, knjigu priča za djecu te knjigu pripovjedaka za mlade. Godine 2018. započinje s ciklusom romana za odrasle objavljujući „Bapske priče”, a potom slijedi ”Sonata” (2019.). Kao najnoviji pred čitateljima je roman „Subota” objavljen ove godine, a čija je promocija u Vinkovcima dogovarana za studeni, ali je, nažalost, odgođena zbog epidemiološke situacije.
O tome kako se uopće, kao afirmirana spisateljica za djecu, odlučila pisati i za odrasle Đurđica Stuhlreiter kaže:
“Na pisanje za djecu često se gleda kao na svojevrsnu šegrtsku školu u kojoj je potrebno ispeći zanat pa ako se u tome uspije, moguće je prionuti na književnost za stariju čitateljsku publiku. Kao autoricu za djecu često su me znali pitati ne bih li se trebala okušati i u „ozbiljnoj“ književnosti te isticali kako je vrijeme da nakon tolikih naslova za najmlađe napišem nešto i za odrasle. Ono što ja mogu reći je to da sam pisati za odrasle počela onda kada me privukla problematika na koju sam htjela ukazati, a za što sam sugovornike morala naći među odraslom publikom. Inače ne dijelim književnost na onu za djecu i onu za odrasle, niti smatram da tako treba dijeliti pisce. I dalje pišem i za jednu i drugu čitateljsku publiku, a stvar je samo u tome je li temu o kojoj želim pisati pogodnije adresirati na jedne ili druge. Stoga i moje stupanje u svijet književnosti za odrasle nije nikakva odluka o promjeni načina bavljenja književnosti, već samo jedan od svjetova koji je u ovom trenutku izbio u prvi plan.”
U tom svijetu, pak, pred publikom se našao i treći roman za odrasle „Subota” u kojemu progovara o demenciji i odnosu prema oboljelima u suvremenim uvjetima života.
“Roman je koncipiran kao niz slika koje prikazuju kako glavna junakinja, oboljela starica, doživljava stvarnost. Ona ne pamti nove događaje, no starija će sjećanja kod nje ostati itekako netaknuta te joj na taj način omogućiti da na novi i drukčiji način proživi svoj život. Fabula je obogaćena i pričom o zločinu čiji je akter glavna junakinja, a koji je ostao zakopan daleko u prošlosti. Naizgled obična starica tako se prikazuje u sasvim drugom svjetlu, predstavljajući čitatelju drugu stranu svog života koju je ostala skrivena daleko od očiju javnosti. No, roman se ne bavi samo svakodnevicom oboljelih, nego i članova njihovih obitelji i svega onoga što svakodnevno proživljavaju brinući se o dementnim osobama. Prilazeći temi kao mogućnosti za novi doživljaj stvarnosti, nastojala sam i potaknuti čitatelje na promišljanja o svjetovima koji nisu dostupni uobičajenim ljudskim mjerilima i poimanjima”, ističe autorica.
A kako stvaralački duh ne miruje pred završetkom je još jedan roman namijenjen najmlađima, a na pomolu je i prva zbirka poezije.
“Uvijek ponešto pišem jer mi pisanje daje osjećaj slobode i mogućnost da sama stvorim vlastite svjetove. Želeći do njih utrti putove čitateljima, osluškujem svijet oko sebe, a kada su u pitanju mladi, nastojim im ponuditi teme o kojima bi možda voljeli čitati. Stoga upravo završavam roman za najmlađe čitatelje u kojem se bavim nastavom na daljine jer je ta tema u posljednje vrijeme i više nego aktualna. No kako sam velika ljubiteljica bajki, dala sam si oduška pa tu osjetljivu temu smjestila u bajkovito ozračje. Iako sam do sada objavila dvanaest knjiga, niti jedna među njima nije pjesnička zbirka već su svi od reda romani i zbirke priča. Budući da vrlo rado i često pišem i poeziju, nadam se kako ću uskoro u svoju bibliografiju moći uvrstiti i poneku zbirku pjesama, bilo onih za djecu ili za odrasle”, ističe Đurđica Stuhlreiter.
