U Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci večeras je održana panel rasprava na temu ratnog novinarstva pod nazivom „Pucanj u objektiv”.
Velika je i važna uloga novinara u Domovinskom ratu, koji su informirali o onome što se događa u ratnim područjima ostatak Hrvatske i širili istinu o Domovinskom ratu prema svijetu, nerijetko s prvih crta bojišnice pri tome i stradavajući. O svome iskustvu u ratnom novinarstvu večeras su govorili Milka Vida, koja je svoj radni vijek provela kao novinar u našoj medijskoj kući Novosti, novinarka Plave Vinkovačke Jasna Matija Sabljo, koja je u to vrijeme djelovala s područja Županje i Orašja, a ratni novinarski put veže je uz Radio Orašje te je bila dopisnica iz bosanske Posavine Radio Sarajeva na RTV Sarajevo, a zatim Radio Zagreba na HRT-u, izvjestitelji Hrvatske televizije, novinarka Višnja Mišin i snimatelj Pero Barić i tadašnji dopisnik Hine Davor Runtić.
Uvodno u ime organizatora obratili su se predsjednik i tajnik Koordinacije braniteljskih i stradalničkih udruga Vukovarsko-srijemske županije, umirovljeni brigadir Damir Dujić i Danijel Šota, a u ime Grada Vinkovaca pročelnica za društvene djelatnosti Andrea Vinković. Panel raspravu moderirala je novinarka i urednica na Plavoj Vinkovačkoj Tatjana Markić u vrijeme velikosrpske agresije hrvatska braniteljica.
„Naročito u studenom, koji je najtužniji mjesec u godini kada je u pitanju naša država i naročito Vukovarsko-srijemska županija, živa su sjećanja na to doista teško, bremenito vrijeme i sve ono što smo mi kao novinari doživljavali. Kada je riječ o Novostima odnosno Radio postaji Vinkovci i Vinkovačkom listu, mogu reći da smo bili radno mobilizirani već 2. svibnja 1991. s pogibijom dvanaest redarstvenika u Borovu Selu. Radili smo svaki dan 24 sata i učili se ratnom novinarstvu koje je za sve nas bilo izazov. Nekada smo i griješili, što je i normalno, ali mogu reći da je Radio postaja Vinkovci odigrala značajnu ulogu u Domovinskom ratu jer radio je tada bio medij koji se slušao danonoćno u rovovima, u podrumima. Sada kad pogledam cijelu situaciju mogu, možda neskromno, ali odgovorno reći da smo svojim izvještavanjem i informacijama, upućivanjem građana kada trebaju ići u podrume, spasili na tisuće života”, istaknula je ovom prilikom Milka Vida.
“Moj ratni put vezan je za bosansku Posavinu. Županja-Orašje bila je moja ratna svakodnevica. Slike ljudi koji su bježali od rata i prelazili Savu urezane su mi i danas u sjećanje. Ti izgubljeni pogledi ljudi koji su bježali da bi se spasili, bili su moja snaga u borbi sa strahom. Novinari iz brojnih medija, a svi smo bili stacionirani na Radio Orašju, tada Bosanske Posavine, disali smo kao jedno i prije objave usuglašavali svaki podatak. Čekao se Dnevnik, vijesti i vjerovalo nam se. Time smo ispunili našu zadaću, a ona je bila temeljena jedino i samo na istini. Pucanj u objektiv je značio gubitak života ljudi od pera. Tako je ugašen život mog ratnog kolege, mog drugog “ja” Zdravka Mikića. Imao je samo 25 godina. Radili smo zajedno i odvojio nas je zalutali geler. Moj ratni novinarski put pohranila sam duboko u ladicu života i rijetko ga vadim jer su sjećanja bolna. No uvijek znam reći da sam na taj dio mog radnog života najponosnija i da je on najsvetiji“, rekla je Jasna Matija Sabljo.
„Nije bilo niti jednostavno niti lako, ali to su bila zanimljiva i izazovna vremena. Sve je počelo u Vinkovcima, a nastavak je bio bosanska Posavina, onda mirna reintegracija pa polako Srbija i tako korak po korak. Bilo je trenutaka kada me je bilo beskrajno strah, naročito u bosanskoj Posavini gdje nisam znala od kuda što dolazi, gdje nismo bili na svom terenu. Ali bilo je i onih lijepih trenutaka, primjerice, kako sam jedno vrijeme radila i na lokalnom radiju i na televiziji, ljudi su prepoznavali moj glas i to je bilo baš onako lijepo kada dođemo u rov među dečke i oni me prepoznaju s Radio Vinkovaca i kažu kako slušaju naš program, kako me, primjerice, prepoznaju iz noćnog programa, koji smo radili u ratno vrijeme”, kazala je Višnja Mišin.
„Moj ratni put krenuo je 1990. Vojarna u Vinkovcima, prosvjedi majki, to su bili moji prvi ratni uradci i tako je sve počelo. Bili smo u svakakvim situacijama, ne bih rekao da je to hrabrost nego više ludost jer u tom trenutku čovjek kada gleda kroz objektiv ne doživljava to kao stvarnost nego to gleda kao nekakav film, kao nekakvu priču koja se događa na nekakvoj sceni i da se njemu ništa ne može dogoditi, a ovo sve ostalo je Božja volja i sreća da sam prošao kako sam prošao. A prošao sam stvarno puno toga i radio sam gotovo sa svim ratnim izvjestiteljima, a evo najduže s kolegicom Višnjom Mišin”, istaknuo je Pero Barić.
