Kako bosutskim pričama nema kraja vjerujemo kako će i ova biti zanimljiva.                         Vijugajući  slavonskim i srijemskim dijelom Panonske nizine negdje na polovici puta između ćudljive, ali plovne Save i panonskog diva Dunava, dijelovi Vuke, Bosuta, Biđa i lokalnih mikrodepresija pogodni su izgradnju kanala koji bi ih povezao. Projekt za izgradnju takvog kanala datira iz druge polovice 18. stoljeća. Planirali  su ga carevi, visoki graničarski časnici, grofovi, inženjeri, čelnici brodarskih kompanija, gospodarstvenici, ministri i drugi iz doba crno žute Monarhije, stare i socijalističke Jugoslavije, a bome i neovisne Republike Hrvatske. Prođe eto preko 225 godina, a od kanala još uvijek ništa. Ostadoše samo pusti snovi. Održano je puno konferenci kako su se skupovi u povodu toga nekada nazivali, simpozija i stručnih savjetovanja. Ondašnje i ovdašnje vlade donosile su odluke i zaključke. Izvedeni su čak i neki početni radovi, a od ustava, pristaništa i šlepova prepunih žita i razne robe koji mile kanalom ni traga.

U izvješću iz 1737. g. zapisano je kako se istraživala mogućnost izvedbe savsko-dunavskog priekopa koji bi Savu kod Šamca preko Bosuta, Ervenice i Vuke povezao s Dunavom.

Prvi nacrt kanala koji se nalazio u c.k. Ratnom arhivu u Beču datira iz 1795 godine. Jedan od najstarijih zapisa o kanalu nalaze se u knjizi Stare i nove vodograđevine u Hrvatskoj i Slavoniji koju je napisao Valentin Lapaine, a izdao Građevni odsjek u Zagrebu 1896. godine. Postojao je i projekt iz 1908. g. ali s trasom udaljenom od Vinkovaca.

Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća oživjela je ideja o izgradnji kanala. Na prvoj konferenciji u Osijeku održanoj 11.10. 1936. godine donijeta je odluka da se osnivačka skupština Saveza gradova i pristaništa i svih organizacija zainteresiranih za izgradnju kanala Vukovar-Vinkovci-Šamac održi u Vinkovcima što je i učinjeno.

Razne neprilike omele su izgradnju toga plovnog kanala, premda je bilo izgledno kako će se započeti kopati. Neki radovi su već obavljeni. Na budućoj trasi kanala bilo je iskopano 35 dubokih bunara kako bi se utvrdio geološki sastav i stanje podzemnih voda. Projekt je tada promoviran kao najveći tehnički poduhvat u našoj povijesti grandioznog značaja za gospodarstvo.

Od izgradnje kanala puno se očekivalo. Svi su imali neka očekivanja i interes. Građani su s nestrpljenjem očekivali izgradnju i sanjali kako će se šetati uz njegove obale i gledati šlepove pune žita. Trgovci su se nadali procvatu trgovine, a industrijalci procvatu industrije. U duše naših seljaka uvukao se strah. Jedni su mislili što će biti ako im kanal bude sjekao njivu, pa jedna polovica bude s jedne, a druga sa druge strane. Bilo je govora kako će mnoge općine biti primorane podizati ogromne željezne mostove za prijelaz s jedne strane polja na drugu stranu.

Seoska sirotinja koje je bilo mnogo gledala je u izgradnji kanala mogućnost za poboljšavanje života jer bi im izgradnja mogla pružiti mogućnost rada i zarade. Sitni posjednici očekivali su kako bi kanal i njima donio neku korist. Po njima u svim našim šumama ima dosta puste zemlje koju nitko ne obrađuje. Trebalo bi je posijati i poorati, ali prije toga isušiti. Regulacijom Bosuta i izgradnjom kanala odstranile bi se suvišne vode i time bi problem kultiviranja ovih bara bio riješen. Takve bare zauzimale su velike površine. Kod šumske uprave u Županji u općini Podgajci obuhvaćale su oko 900 jutara. U općini Drenovci 28 jutara, općini Otok oko 130 jutara.

Kod šumske uprave u Vrbanji u poreznoj općini Drenovci obuhvaćale su oko 95, a u općini Vrbanja 20 jutara. U općini Soljani zapremale su oko 75, a u Strošincima oko 300 jutara. Kod šumske uprave Nijemci u općini Komletinci zapremale su 400 jutara, a u općini Donje Novo Selo oko 70 jutara.

Na području Državne direkcije šuma u Vinkovcima bare i nizine koje su se mogle privesti kulturi obuhvaćale su oko 3.000 jutara.

Priča o kanalu aktualizirana u doba izbora i borbe za vlast u slabo uređenoj državi koja je u Drugom svjetskom ratu propala opet je neslavno završila.

Princip je isti samo su u pitanju nijanse

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji, ideja o izgradnji kanala opet je aktualizirana.

Projektiranje kanala predviđeno je Društvenim planom perspektivnog razvoja NR Hrvatske za razdoblje 1957. – 1961. g.

U tom razdoblju izvršena su temeljita istraživanja, izrađene studije, tehnička i ostala dokumentacija.

Godine 1959 Izvršno vijeće NR Hrvatske prihvatilo je prijedlog NOK Vinkovci o izgradnji kanala Dunav – Sava čime bi se ostvarile izvanredne ekonomske koristi u području prometa i poljoprivrede.
Nakon izrađenih osnovnih studija o izgradnji kanala u Vinkovcima je 17. 4. 1964. g. održan prvi sastanak radnih organizacija i društveno pravnih osoba zainteresiranih za izgradnju kanala. Sastanku je nazočilo 69 predstavnika iz 19 radnih organizacija.
Prvi kubici zemlje iskopani su 1964. g. na 3 km dugačkom prokopu između dvije najbliže točke velikog zavoja toka rijeke Bosut.
Tim kanalom riješilo bi se pitanje režima vode na ovom području. Omogućila bi se odvodnja vode s podvodnih područja i navodnjavanje područja gdje je to moguće. Velike površine neproduktivnih pašnjaka i livada bile bi pretvorene u plodne oranice. O opravdanosti izgradnje navođeni su brojni argumenti ne samo lokalnog, već nacionalnog i međunarodnog značaja. Iznosili su je vodeći ljudi iz struke i politike. Posebno je istican značaj plovidbe i razvitak riječnog prometa u sklopu velikih projekata povezivanja Dunava i Jadrana vodenim putem, ali i međunarodnog plovnog sustava Rajna-Majna-Dunav. Velika očekivanja i obećanja nisu bila popraćena i financijskim sredstvima. U nekoliko navrata bilo je promjena kako u pogledu tipa i namjene kanala, trase, te njegove dubine i širine.
Prođoše desetljeća, dogodi se rat, propade država, a od kanala opet ništa.

Vlada Republike Hrvatske 19.3. 1991. g. donijela je odluku o pripremama za izgradnju kanala Dunav – Sava.

Projekt kanala nalazio se u svim strateškim dokumentima svih dosadašnjih vlada RH. Kao i ranije sve je ostajalo na razini predizbornih obećanja većine državnih i lokalnih političara. Stvarni razlozi ne izgradnje financijske su prirode, sporosti izrade studijske i projektne dokumentacije, dupliranja u izradi studija utjecaja Kanala na okoliš, česte promjene  prostornih planova, zakona o javnoj nabavi i slično. Strateški ciljevi uglavnom su isti samo su drukčije formulirani, a odnose se na navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta, kontrolu vodnog režima površinskih i podzemnih voda poljoprivrednih površina i na dijelu područja nizinskih šuma Spačvansko-studvanskog bazena. Njegovom izgradnjom stvorili bi se tehnički uvjeti za oplemenjivanja malih voda na području Biđ-bosutskog polja.
Poseban značaj trebao bi imati u povezivanju hrvatske mreže unutarnjih plovnih puteva i skraćivanju plovidbe iz Save u smjeru srednje i zapadne Europe za 417 km, a istočne za 85 km.
Vrijeme prolazi, unatoč najavama o osiguravanju financija od strane Vlade i EU fondova, od kanala opet ništa. Puno je prijepora, osobito u lokalnoj zajednici. Dok jedni očekuju kako će izgradnja kanala potaknuti razvitak prometa, turizma, gospodarstva i drugih djelatnosti te utjecati na povećanje zaposlenosti i životni standard, ima i drukčijih razmišljanja. Trasa Kanala, zbog svoje dužine i konfiguracije terena kojim prolazi, zauzet će velik dio poljoprivrednog zemljišta. S druge strane, gradnjom Kanala omogućit će se navodnjavanje poljoprivrednih površina.
Planirana trasa Kanala prolazi kroz šumska područja ili u neposrednoj blizini šumskih područja i sigurno će utjecati na hidrološke i ekološke uvjete u šumama djelujući na razinu voda u Kanalu, Bosutu i njegovim pritocima, a koji se može kretati u granicama od povoljnog do nepovoljnog. Hoće li i ovoga puta Kanal ostati sanak pusti pokazat će vrijeme.