Zakon o radu će, u izmjenama koje će zastupnici imati pred sobom u drugom saborskom čitanju, među ostalim propisati 50-postotno minimalno povećanje plaće za rad nedjeljom od 1. siječnja iduće godine, objavio je ministar rada Marin Piletić.
Do sada je, piše Jutarnji.hr, bilo propisano samo to da rad nedjeljom mora biti plaćen više od redovnog, ali ne i koliko pa je praktički i jedna kuna više mogla biti zakonit iznos. Naravno, bio je plaćen uglavnom više od toga, u prosjeku navodno 37 posto više. Ministarstvo rada ističe kako je namjera omogućiti “dostojanstvenu plaću za rad koji radnik obavlja nedjeljom, koja je po tradiciji i običajima u Republici Hrvatskoj dan za obitelj i privatni život”.
Ipak, kako kaže predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, u prvobitnom prijedlogu je Ministarstvo rada predvidjelo samo 30-postotno povećanje satnice za nedjelju, ali je sindikat na to prigovorio.
“To bi bilo premalo. U Kolektivnom ugovoru za državne i javne službe država je pristala na to da se rad nedjeljom mora platiti najmanje 35 posto više. Također, treba uzeti u obzir i to da je mali postotak radnika u privatnom sektoru obuhvaćen kolektivnim pregovorima, njih tek 20 posto, pa je zato važno što propisuje ZOR”, naglašava Sever.
Glavna direktorica HUP-a Irena Weber ističe da je oko plaćanja rada nedjeljom postignuta suglasnost sa sindikatima da ga treba platiti više, no problem je osiguranje dovoljnog broja zaposlenika kada je takav rad neophodan.
“Mi smo već u kolektivnim pregovorima postigli suglasnost sa sindikatima tako da nemamo nikakvih problema u smislu razumijevanja da se rad nedjeljom treba platiti više. Ono što je nama problem je način i reguliranje samog rada nedjeljom, osiguravanje dovoljnog broja zaposlenika u slučajevima kad je taj rad neophodan. Kao što znate, uvedena je mogućnost radnika da izrazi takozvani priziv savjesti radu nedjeljom pa smatramo da će biti gotovo nemoguće osigurati normalno poslovanje u takvim uvjetima”, kazala je glavna direktorica HUP-a.
Među zanimljivim intervencijama u Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a, koji bi se trebao naći na ovotjednoj sjednici Vlade, je i nova odredba koja kaže da poslodavac pri odlučivanju o rasporedu radnog vremena “mora voditi računa da je nedjelja radnikov dan tjednog odmora te mu sukladno tome osigurati neradnu nedjelju ako se poziva na privatne razloge zbog kojih odbija takav rad”.
Kako objašnjavaju predlagači zakona, tu se radi o pružanju većih mogućnosti usklađivanja osobnog i profesionalnog života radnika, a radnik zbog odbijanja rada nedjeljom ne smije trpjeti nikakve štetne posljedice, što uključuje i zaštitu od otkaza ugovora o radu iz toga razloga.
Dođe li do spora oko toga, odnosno ako bi radnik koji je odbio raditi nedjeljom ustvrdio da je zbog toga stavljen u nepovoljniji položaj te su mu povrijeđena neka od prava iz radnog odnosa, teret dokazivanja prelazi na poslodavca, poručuju iz nadležnog ministarstva. To znači da poslodavac mora dokazati da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj iz tog razloga, odnosno da mu nije povrijedio pravo iz radnog odnosa. Sever smatra, doduše, da će ta zaštita radnika ostati mrtvo slovo na papiru jer će “poslodavci pronaći način da pritisnu radnika, a on se neće usuditi usprotiviti”.
U ZOR-u se propisuju i iznimke u kojima se radnik ne može pozvati na pravo na odbijanje rada nedjeljom. Takvu iznimku predstavlja “slučaj prijeke potrebe za radom radnika te radni odnos zasnovan kod poslodavca kod kojeg se, zbog organizacije rada u skladu s prirodom posla, rad nedjeljom ne može isključiti”.
Predviđa se također da bi, ako organizacija rada uključuje i rad nedjeljom, trebalo to ravnomjerno rasporediti među radnicima, odnosno poslodavac bi trebao “voditi računa da svakom radniku osigura barem jednu neradnu nedjelju u okviru četiri uzastopna tjedna”.
Što se pak tiče trgovina i aktualnog Prijedloga zakona o izmjenama Zakona o trgovini, rad nedjeljom će, podsjećamo, biti dopušten tijekom samo 16 nedjelja u okviru jedne kalendarske godine. U Ministarstvu rada pritom napominju kako ZOR uređuje organizaciju rada radnika, dok Zakon o trgovini uređuje isključivo radno vrijeme prodajnih objekata.
