Zlatna plaketa “Grb Grada Vinkovaca” za 2021. godinu 2. bojni 3. gardijske brigade Zbora narodne garde RH “Kune” Vinkovci dodijeljena je za izuzetan doprinos obrani grada Vinkovaca i ovoga dijela Slavonije u Domovinskome ratu.
Javno priznanje na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u povodu Dana grada, 20. srpnja, primio je umirovljeni brigadir Damir Dujić, ratni zapovjednik bojne, predsjednik Udruge ratnih veterana 3. gbr. „Kune” Vinkovci, koja okuplja pripadnike 2. bojne, članove Zapovjedništva brigade s područja Vinkovaca i Županje i pripadnike Oklopno mehanizirane bojne.
3. gardijska brigada ZNG RH osnovana je 29. travnja 1991. godine u Vinkovcima iz specijalnih postrojbi MUP-a, a za svoj zaštitni znak uzima slavonsku kunu. Bila je jedna od četiri elitne postrojbe, koja je dala nemjerljiv doprinos u obrani Hrvatske i stvaranju modernog i učinkovitog sustava Hrvatske vojske. Prema ustroju 1991. godine 3. gbr sastojala se od četiri pješačke bojne: Vinkovci, Osijek, Vukovar i Slavonski Brod, jedne postrojbe potpore i jedne pristožerne postrojbe, a kasnije oklopne i protuoklopne postrojbe.
Druga bojna 3. gardijske brigade ustrojena je 10. lipnja 1991. godine, a djelovala je na području Vinkovaca, Nuštra, Županje, Vukovara, Jarmine, Bogdanovaca, Privlake, Đeletovaca…
“Imali smo tri satnije, 1. i 2. u Vinkovcima i 3. u Županji, odjeljenje saniteta, odjeljenje veze i prateći vod”, ističe Damir Dujić.
Među prvim djelovanjima pamti se odlazak u Borovo Naselje početkom srpnja na poziv zapovjednika Blage Zadre, na deblokadu Trpinjske ceste i Nove Banijske ulice, a u povijest 2. bojne neizbrisivo je upisan i 22. srpnja 1991. godine kada je u legitimnoj akciji uspostavljanja suvereniteta RH na području Mirkovaca, iz kojih su vršeni teroristički napadi na Vinkovce i obližnja naselja, na “Privlačkom putu” mučki ubijeno 13 pripadnika 3. satnije, a bilo je preko 40 ranjenih.
“Županjska satnija tada je bila ozbiljno uzdrmana i došlo je do smjene kompletnog zapovjedništva i popune. Odziv je bio velik, što možda i nisam očekivao, a tome je pridonijelo i to što smo se mi tada otrgnuli od politike i lokalna civilna vlast više nije imala ovlasti nad nama. Županjsku satniju poslali smo na čuvanje Ininog postrojenja u Đeletovcima sve do 1. listopada”, ističe naš sugovornik.
A ono što se početkom toga listopada 1991. godine događalo u Nuštru odvelo je 2. bojnu 3. gbr. ZNG RH “Kune” Vinkovci u legendu, zajedno sa svim ostalim braniteljima, koji su s njima tada bili u Nuštru. Prije toga, ističe Dujić, kronologija govori i o drugim djelovanjima bojne, a između ostaloga, tu je i proboj čuvenog Kukuruznog puta kojim je Vukovar ponovno povezan s Vinkovcima te su tim putem dopremani lijekovi, hrana i naoružanje odnosno evakuirani ranjenici.
Za obranu Nuštra, kojom su obranjeni Vinkovci i zaustavljen daljnji prodor neprijatelja u ovom dijelu Slavonije, pripadnici 2. bojne reći će kako nije valorizirana na pravi način i nema ono mjesto koje zaslužuje u Domovinskom ratu, vojnoj doktrini i novijoj hrvatskoj povijesti. Ipak, u zadnjih nekoliko godina stvari se polako mijenjaju te se o herojskoj bitci za Nuštar i njezinu značaju za tijek Domovinskoga rata počinje sve više govoriti.
„Druga bojna listopad 1991. dočekuje sa zapovjedništvom u bivšoj PIK-ovoj zgradi, logistikom na ekonomiji Retkovci i vojskom raspoređenom na vojarni, u Nuštru, Ceriću, Marincima, Bogdanovcima, Đeletovcima, Privlaci i na Kukuruznom putu. To je tako bilo do 1. listopada, kada je JNA presjekla komunikaciju Marinci-Bogdanovci i spojila se s Bršadinom, a 2. listopada okupiran je i Cerić. S okupacijom Marinaca iz kojih su ljudi bježali preko Nuštra, a onda i okupacijom Cerića, panika je zavladala i u Nuštru te iz mjesta odlaze gotovo svi preostali civili, ali i dio branitelja, pripadnika pričuvnog sastava policije i ZNG. Toga 2. listopada pozvan sam u Zapovjedništvo operativne zone gdje baš nije bilo puno optimizma, ali vjerujući da nade i spasa još ima, predložio sam da našu 3. satniju izvučemo iz Đeletovaca i uvedemo u Nuštar. Takva zapovijed je i izdana i Županjci dolaze u Nuštar”, ističe Damir Dujić.
Tako su snage 2. bojne iz Đeletovaca, Vinkovaca i Privlake, sve što je bilo raspoloživo, kaže Dujić, povučene u Nuštar gdje je formirano novo zapovjedno mjesto. To je bila i presudna odluka koja je omogućila da se Nuštar obrani 3. listopada, kada je agresor prvi put ušao u selo. U kaotičnom stanju u Nuštru raspoređene su snage 2. bojne i organizirani su pripadnici pričuvnog sastava koji su ostali u selu s nekolicinom HOS-ovaca. Tako su uspjeli odbiti napad 3. listopada kada agresor prvi put ulazi u selo.
„Tog 3. listopada mi smo se obranili kako smo se obranili i bilo je stvarno teško, a 5. listopada situacija je već bila drukčija. Dobili smo pojačanje i u tehnici i u ljudstvu, došli su naši iz Đakova i Osijeka, došli su iz 109. vinkovačke, bila je tu i jedna ekipa Tigrova koja je krenula na vukovarski silos, ali nije mogla proći kao i Žutih mrava koji također nisu mogli u Vukovar. Mi smo 4. listopada napravili pripremu i obavili popunu i tako smo dočekali 5. listopada, prvo njihovu topničku pripremu, a onda i još žešći napad, koji smo ponovno uspjeli odbiti i ovaj put ih zauvijek zaustaviti u pokušaju da osvoje Nuštar”, ističe Damir Dujić.
Sve ovo i puno više detalja o bitci za Nuštar kao i drugim djelovanjima 2. bojne, koja je početkom prosinca 1992. godine prešla u sastav 5. gardijske brigade smještene u Vinkovcima, naći će se uskoro i u dokumentarnom filmu koji priprema redateljica Biljana Čakić, kao i u velikoj monografiji bojne koja bi trebala, u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskoga rata, izaći na proljeće sljedeće godine. Za priznanje Grada Vinkovaca Damir Dujić kaže kako im puno znači. Suradnja s Gradom i gradonačelnikom Ivanom Bosančićem, kaže, odlična je, a samo tako mogu se i realizirati neki projekti poput asfaltiranja ceste do spomen obilježja na „Privlačkom putu” ili podizanja Spomenika hrvatskim braniteljima u Vinkovcima.
Tijekom Domovinskog rata kroz 2. bojnu 3. gbr ZNG RH „Kune” Vinkovci prošlo je 1940 pripadnika, poginulo je 50, a još uvijek se traga za 6 pripadnika od kojih je 1 nestao u Bogdanovcima, a njih 5 u Ceriću. Nakon prelaska u sastav 5. gbr. poginuo je još 21 gardist.
