Peppersi su definitivno jedan od najuspješnijih bendova u rock n roll povijesti. Prodaja njihovih albuma prelazi više od 60 milijuna, od toga je njih pet bilo platinasto, bend je osvoji 6 Grammyja, članovi su Rock And Roll Hall Of Fame …
A kada jedan bend s takvim skorom objavi novi album, vijest je već samo po sebi senzacija. Kad još dodamo tome i činjenicu kako se na ‘The Getaway’ čekalo pet godina, koliko je prošlo od objavljivanja prethodnika, albuma ‘I’m With You’, glad za Peppersima proporcionalno je rasla.
I dok se dobar dio medija ‘svađa’ oko toga jeli ‘The Getaway’ dobar ili loš album, evidentno je kako je on stvarno drukčiji od onoga čime su nas Red Hot Chili Peppers ranije zasipali. Dobrim dijelom za jedan ovakav, komorniji album benda, svakako je zaslužno i trenutno raspoloženje alfe i omege – Fleae i Kiedisa. Naravno, tu je i drukčiji senzibilitet gitariste Josha Klinghoffera čije glazbene uzore prije treba potražiti u nekakvim psihodelično-progresivnim ali i soul i pop bendovima prve polovice 70-ih nego li u kakvom punkerskom miljeu.
Kada svemu dodamo kako produkciju album nakon 25-godišnje suradnje ne potpisuje banda Rick Rubin, već Danger Mouse (miksom albuma bavio se Nigel Godrich) promjena je neizbježna …
Sve navedeno dovelo je neminovne (ali i potrebne) promjene u zvuku albuma ‘The Getaway’, s kojim se bend jako želio odmaknuti od vlastite svakodnevice i uobičajene ritmične ‘roštiljade’ a obožavateljima pokazati kako su u stanju vrlo uspješno zaplivati i u nekim drugim glazbenim žanrovima.
I na kraju, čovjek se ne može ne osvrnuti na mnogobrojne medijske djelatnike koji su se bezobzirno obrušili na ‘The Getaway’ čime, osim svog ne poznavanja benda, nisu baš ništa dokazali. Stalne priče kako Peppersi bez višegodišnjeg gitariste Johna Frusciantea ne vrijede gotovo ništa, stvarno su bezvezne i posve neutemeljene. Naime, RHCP punk-funk koji im toliko nedostaje (iako ga na ‘The Getaway’ ima napretek), ‘štekavi Peppers funk’ stvoren je još na prve tri ploče banda, pet godina prije nego li se Frusciante priključio bendu, a za što nema sumnje kome zasluge treba pripisati – Flea i Anthony Kiedies. Posve bi neučtivo bilo zaboraviti na gitariste Jacka Shermana i Hillela Slovaka te bubnjare Cliffa Martineza i Jacka Ironsa iz tog razdoblja grupe. Sjetimo se bravura ‘True Men Don’t Kill Coyotes’, ‘Jungle Man’, ‘Catholic School Girls Rule’ ili ‘Fight Like A Brave’.
Mi stariji se sjećamo i tog doba banda kada su među Pepperse stigli Frusciante i Chad Smith (obojica na ‘Mother’s Milk’ 1989.) i kada su jednako tako bili dočekani na nož. Samo dvije godine poslije osporavani Frusciante i Smith su doživjeli svoj ‘Blood Sugar, Sex, Magik, pa se pitam zbog čega ne bismo mi danas trebali istu takvu priliku pružiti i Joshu Klinghofferu…
Tko zna, možda će se za koju godinu neke nove generacije zaklinjati u ‘Dark Necessities’ ili fenomenalnu psihodeličnu ‘Dreams Of Samurai’. A potencijala je puno!
Popis pjesama: The Getaway / Dark Necessities / We Turn Red / The Longest Wave / Goodbye Angels / Sick Love / Go Robot / Feasting On The Flowers / Detroit / This Ticonderoga / Encore / The Hunter / Dreams Of A Samurai
Izdavač: Warner / Dancing Bear, 2016.
