Na istoku Hrvatske gdje se Dunav i Sava spajaju, ne međusobno nego s ljudima koji od njih žive i dišu, profesionalno ribarstvo je više od posla, svojevrstan način života. U tom tihom, ali snažnom svijetu, isprepletenom vodom i mrežama, svoju priču gradi Matej Serenčeš, mladi ribar, rodom iz Ivankova, ali zbog posla u Vukovaru, čija se svakodnevica odvija uz obale dviju velikih rijeka.
Matej nije ušao u ribarstvo slučajno. Još kao dječak, pratio je svog oca Stjepana na rijeku, učio kako se mreže pletu, kako se rijeka sluša i kako se priroda poštuje. Otac mu je bio prvi učitelj i najveća podrška kao i danas, a ljubav prema vodi, ribama i slobodi koju rijeka pruža rodila se spontano, gotovo neprimjetno, kao nešto što je oduvijek tu. U tome ne vidi ništa neobično, a na to je brzo naviknuo i svoje prijatelje.
„S deset godina sam napravio svoju prvu mrežu, sam“, prisjeća se Matej s osmijehom. Danas, godinama kasnije, ribarstvo je njegov poziv, ali prije svega život. Nakon srednje škole položio je stručni ispit za profesionalnog ribiča i otvorio vlastiti povlašteni obrt. Uz pomoć oca vodi posao iz Vukovara, grada smještenog tik uz Dunav gdje svakodnevno kreću na vodu s dvije brodice, a uskoro planiraju i treće plovilo. „Širimo se polako, ali sigurno“, dodaje Matej.
U danima kada je lovostaj i kada riba miruje radi mriještenja, Matej ne odmara. Ti dani su rezervirani za ručni rad, točnije izradu mreža, popravke i pripreme za novu sezonu. Kroz sezonu pojedinci im ukradu mreže, nedavno su ostali bez 23 komada. „To je posao koji zahtijeva strpljenje. Slušam glazbu, metar po metar slažem mrežu. Nekad i do 80 metara dnevno napravim“, kaže. Šaran, smuđ, kečiga, svaka slavonska riba traži svoju mrežu, odnosno drugačije veličine oka. A neke imaju i drugačiju boju u čemu narodna vjerovanja igraju ulogu. Tko voli koju boju, tko navija za Dinamo ili Hajduk, dodaju kroz smijeh. Iako nema klasičnu ribarnicu, Matej s ocem prodaje svježe ulovljenu ribu direktno s plovila, najčešće restoranima koji cijene svježinu i kvalitetu domaće ribe.
Iako se od ribarstva može živjeti, kažu, to nije jednostavan posao. Izazovi postoje, od vremenskih nepogoda, oštećenja i krađe mreža pa do sve prisutnijeg sportskog ribolova i krivolova koji ponekad svojim intenzitetom ugrožava profesionalce. No, umjesto da se žale, otac i sin uporno grade svoju priču s vjerom da trud i ustrajnost uvijek pronađu svoj put.
U ribarstvu je puno nesigurnosti, ali i puno ljepote. Nema šefa, nema satnice, ali ima odgovornosti prema prirodi, prema sebi, prema klijentima. A klijenata ne manjka. Oni koji su jednom probali njihovu ribu, vraćaju se. Prepoznaju ljubav u načinu na koji rade i u poštovanju prema rijeci.
Matej i njegov otac vjeruju da slatkovodno ribarstvo u Hrvatskoj ima prostora za rast. „Ima potencijala, imamo vode, znanje, mlade ljude koji žele raditi. Samo treba malo više podrške županije i države, više jasnoće oko pravila. Korak po korak, kao što mi to radimo s našim mrežama“, poručuju. Ne traže velike promjene preko noći, nego stabilnost i razumijevanje da se prepozna ono što već postoji i polako razvija.
Ova topla priča o obitelji Serenčeš nije samo priča o ribarstvu. To je priča o predanosti, o zajedništvu oca i sina, o naslijeđu koje se prenosi tiho, ali snažno, baš poput rijeka uz koje su odrasli. U vremenu kad se mnogi sele u gradove i traže karijere u zatvorenim uredima, Matej je pronašao svoju sreću pod vedrim nebom, uz šum vode i miris jutarnjeg ulova.
Kad ujutro krenu na rijeku, sve stane. To je ono što ih ispunjava i gdje pripadaju, a rijeka, kao i uvijek, tiho potvrđuje valovima koji prate čamac i mrežama koje šaptom pričaju priču jedne obitelji koja je život na vodi izabrala srcem.
