Put Hrvatske u Europsku uniju bio je pomalo trnovit no kako su godine prolazile Hrvatska je došla do Sporazuma o pridruživanju Europskoj uniji – Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Nakon Sporazuma prema redu pristupanja Europskoj uniji došli smo do podnošenja zahtjeva za članstvo u Europskoj uniji. Republika Hrvatska podnijela je zahtjev za punopravno članstvo u EU 21. veljače 2003. u Ateni. Zahtjev je, prema uobičajenom postupku, podnesen Vijeću Europske unije, odnosno državi članici EU-a koja je u to vrijeme predsjedavala Vijećem (Grčkoj). Dobili smo nadzor do trenutka ulaska. I onda smo napokon 1. srpnja 2013. godine postali dvadeset i osma članica EU.
U dosadašnjem razdoblju Hrvatska je u plusu u odnosu na uplate u proračun EU 14,4 milijarde kuna. Preciznije, Hrvatska je dobila 14,4 milijarde kuna. Iz Bruxellesa. Za projekte. Oko 80 posto svih javnih investicija financira se novcem iz EU koji je ključan pokretač rasta hrvatskog BDP-s proteklih godina. Najveća je Pelješki most: Europska komisija je Hrvatskoj dodijelila 357 milijuna eura za taj projekt (koji radi kineska tvrtka). EU je već odredila novac za gradnju LNG terminala na otoku Krku. I kad konačno taj projekt zaživi, dobit ćemo iz Bruxellesa 101,4 milijuna eura. Dakle, samo ove dvije investicije su vrijedne gotovo pola milijarde eura. Pitanje: tko bi nam drugi dao toliki novac?
Kroz Projekt Slavonija, Baranja i Srijem namjera je osigurati 18,75 milijardi kuna iz europskih strukturnih i investicijskih (ESI) fondova isključivo za projekte na području pet slavonskih županija, za ulaganja u poduzetništvo, poljoprivredu, obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i razvoj, vodoopskrbu i odvodnju, kulturnu i prirodnu baštinu, sektor prometa, unutarnje plovne putove i energetiku.
Kroz ESI fondove za pet slavonskih županija, u razdoblju od 18. listopada 2016. do 21. lipnja 2019., ugovoreno je 55,02% sredstava, odnosno oko 10,3 milijarda kuna od ukupno raspoloživih sredstava (18,75 milijardi kuna). U razdoblju od 18. listopada 2016. do 31. ožujka 2019. plaćeno je oko 3,5 milijarde kuna, odnosno 18,74% bespovratnih sredstava u odnosu na ciljani iznos.
Hrvatskoj su se ulaskom u članstvo postupno otvarala radna tržišta drugih zemalja članica. I ljudi su otišli za boljim prilikama. Sličan je problem imala Poljska neposredno nakon ulaska u EU. Drugo je pitanje što dio lokalnih i regionalnih vlasti ne poduzima dovoljno kako bi privukli sredstva iz EU te osigurali projekte koji će stvoriti uvjete za ostanak i, što je još važnije, povratak onih koji su otišli. Iseljavanje je strukturni problem koji je vezan uz i dalje sporu društvenu i ekonomsku transformaciju Hrvatske. Nije za to krivac EU, nego Hrvatska. Vlade koje su zemlju učinile investicijski neprivlačnom i birokratski ukočenom.
Početkom lipnja EU nam je preporučila da u predstojećem razdoblju usmjerimo investicije na istraživanje i inovacije, održivi urbani i željeznički promet, energetsku učinkovitost, obnovljive izvore energije i ekološku infrastrukturu. Kad govorimo o ekologiji i klimatskim promjenama, eto vijesti od ovog tjedna: Europski sud pravde (ECJ) odlučio je da gradovi moraju poduzeti mjere ako se prekorače limiti za zagađenje na samo jednoj lokaciji, a ne na osnovi prosjeka u regiji. Nigdje na svijetu sudovi ne donose presude koje tako idu u prilog građanima.
