Preč. Vladimir Delić, dekan Osječkog zapadnog dekanata i župnik župe sv. Josipa Radnika, s petnaest godina odlučio je otići u sjemenište. Neki kažu kako mu je svećeničko zvanje izmolila tatina baka, Anka Delić, koja je bila jako pobožna i cijeli je život puno molila. A veliku ljubav prema šokačkoj tradiciji, nošnji, pjesmi, plesu, običaju, kaže on, prenio mu je ponajviše mamin djed, Zvonimir Karabalić – Marenko.
Upravo preč. Delić i njegov pradjed, poznato je, likovi su djeda i unuka s plakata 59. Vinkovačkih jeseni. Preuzeti su s obiteljske fotografije nastale baš na Jesenima na koje je Zvonimir Karabalić 1974. poveo tada devetogodišnjeg praunuka. Poznato je i kako je priča o djetinjstvu majke preč. Delića, Marije Delić – Seke, kod njezinih bake i djeda, France i Marenka, Marku Sabljakoviću, autoru teksta i redatelju Svečanosti otvorenja Jeseni, poslužila kao inspiracija za temu posvećenu bakama i djedovima “Ruke šokačkih uspomena“. Dio svojih uspomena Seka Delićeva kazivala je i nama, a kako se sjeća pradjeda Marenka, Vinkovačkih jeseni te još ponešto, s nama je podijelio i preč. Delić.
“Kao dete jako sam volio bit kod bakice i dede u Rokovci, maminih mame i dade. Kod kuće te stalno neko tenta, moraš radit, dobiješ batina…, a tamo milina, bio sam zaštićen. Jednom, proš’o sam s pet, pa su mi i pesmu naručili na Radio Vinkovcima. Drugi put deda i bakica mi kupili luftericu i ja naciljam ded’ Ivšu u leđa dok je cepo drva da vidim kako to funkcionira i probio mu kožuv. Srećom samo ga je pecnilo. Malo su me izgrdili, ali batina ni’ bilo. Mojima bi, sećam se, uvek otranili jedno svinjče. Onda su se jedne godine moji vratili u ovu kuću u Andrijaševce, a bakici to ni’ bilo pravo. I ona proda svinjče i kupi meni bicikli s pomoćnim točkićima. Ja vesel, šta reć’. Baš su me volili i puno lepi’ uspomena imam na nji’ “, priča nam preč. Delić, koji uvijek rado u govoru koristi starohrvatsku ekavicu s gornjoposavskim šokačkim dijalektom kako još poneki govore u Rokovcima – Andrijaševcima.
Bakici, maminoj mami Katici Karabalić – Ivšinoj, kaže, bio je miljenik. “I nije je joj bilo drago kad sam pošao u sjemenište, jer je željela kuću i zemlju ostavit meni. Nikad se nije pomirila s tim. Najviše me voljela“.
A one uspomene koje ga posebno vežu za folklor, za Vinkovačke jeseni, nosi od pradjeda Marenka čiji je rođak, Mata Karabalić, po selu Pavin, jedan od osnivača Vinkovačkih jeseni. “Ded’ Mata, ded’ Marenko i njegov brat ded’ Steva, redovito su bili na Vinkovačkim jesenima, a ded’ Marenko je uvek svir’o dvojnice. S njim sam počeo ić’ na Jeseni, a onda posle išao sam s KUD-om, s decom, pa s odraslima. I sad se sećam, sve grupe na Dečjim vinkovačkim jesenima uz tambure, a samo mi uz dvojnice”.
Dobro se sjeća, kaže, i s kojim je uzbuđenjem kao dječak čekao taj odlazak u Vinkovce.
“Znači to je bilo nešto jako veliko. Ja nisam mogao spavat. Probudim se pa budim mamu da me sprema. Tri sata je, kaže, spavaj još, a ja budan čekam da ustanemo. Onda me mama sprema. Gaće i rubina još malo ovelike.Tkanice bile velike i ona me okreće da omota tkanicu, a na tkanici bile ‘ne gombe i onda ja stanem na tu špagu i otkine se gomba pa dobijem šamarčić od mame. A kad dojdeš u Vinkovce, srce puno, svi u nošnjama, kolo igra na sve strane, peva se, veseli, pa onda u restoran na ručak. Bio je to poseban doživljaj, jedina prilika u godini da jedeš u restoranu. I sve u nošnjama, nije bilo raspremanja. Doma smo se spremali i doma raspremali. Danas jedva čekaju da siđu s pozornice i već odma’ raspremanje, što je očiti pokazatelj da veliki dio folkloraša ne radi to s ljubavlju.“
I tako uz folklor do petnaeste godine i odlaska u sjemenište. “Odgovarali su me da je to prerano, da razmislim, da srednju završim u Vinkovcima, al’ ja navalio. Tako sam prekinio s folklorim koji sam jako volio. Sećam se te su godine Šokački divani bili baš kod nas u selu, a ja sutradan idem u sjemenište. I gledam s ćuprije na Bosutu Divane i ni’ mi bilo lako, al’ prekidam s tim. Gotovo!!! To je gotovo!!!”.
S folklorom je prekinuo, ali ga nikada nije prestao pratiti te mu se na svoj način i vratio kada je postao svećenik. Bio je to u Lovasu nakon rata i povratka.
“Bio sam župnik tamo. Tad je to bila župa bez crkve i bez prebivališta. Stanovao sam u garsonijeri u Vinkovcima malo manje od godinu dana. Preselio sam u Lovas dok još nije bilo struje i ništa nije bilo, osim srca, a to je najvažnije. Tad sve možeš! Nakon povratka mojih župljana (ja se nisam vraćao jer tamo nikad nisam ni bio, imenovan sam kad su oni već bili u progonstvu), načelnik Općine pozvao me da obnovim rad KUD-a koji je postojao i prije rata. Nema nošnji, nema tambura, nemaš ništa. Pa smo se snalazili: posuđivali, obnavljali nošnje, kupovali… Bilo nas je 60-ak, ozbiljno smo radili i ponovno podigli KUD na noge. Bio sam prvi predsjednik i voditelj KUD-a u Lovasu nakon rata i tako sam se vratio u folklor. S obzirom da nisam nikad bio tamo, učio sam od njih napjeve, kola i običaje, stil odijevanja koji su malo drugačiji nego u slavonskim Rokovcima – Andrijaševcima, a Lovas je u zapadnom Sremu ili, kako oni rado pevaje: na početku ravne Slavonije. Oni su mislili da nikad više neće ni pevat ni igrat jer je 86 Lovaščana ubijeno u ratu. Al’ opet… srce je to šokačko”.
Nekako u to vrijeme u tadašnjoj Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji uspostavljen je Odbor za pastoral tradicijske kulture te je upravo on imenovan povjerenikom. A kada je iz Lovasa premješten u Vukovar tamo je osnovao novu župu BDM Kraljice mučenika, ali i novi KUD “Kolo”. “Kolo je naš ples i zato smo odabrali to ime. Prvi predsjednik bio je Zoran Maričić, a ja sam bio voditelj“.
Iz Vukovara, gdje je bio i dekan, preč. Delić odlazi u Gunju, a potom u Podravske Podgajce pa u Privlaku te u Osijek. Od “Kola” bilo je još nekih angažmana pa je tako bio i voditelj KUD-a “Josip Šošić” Tenja, kojima je rado dolazio na probe iz Privlake i Podgajaca. Tenja nema Šokaca starosjedilaca, a toliku ljubav prema Šokadiji nije susreo nigdje napominje i ističe kako je to jedno od najplodnijih područja njegova angažmana u tradicijskoj kulturi.
Otkad je u Osijeku, kaže, više nije aktivan u folkloru, ali folklor je i dalje u srcu i to se ne mijenja od vremena kada se spremio i prvi put sa svojim pradjedom Zvonimirom Karabalićem došao na Vinkovačke jeseni.
Na Svečanosti otvorenja 59. Vinkovačkih jeseni sudjeluju i dva KUD-a kojima je svojim znanjem o folkloru pridonio preč. Vladimir Delić. KUD “Kolo” iz Vukovara prikazat će pudarinu, odnosno čuvanje vinograda, berbu grožđa i kupnju vina za svatove, karakteristične za Srijem. KUD “I. G. Kovačić” iz Lovasa prikazat će svinjokoljsku večeru na kojoj se pojavljuju maškare, bušari. Običaj je to specifičan za Lovas koji se ondje zadržao do 70-ih godina prošlog stoljeća.
