Večeras je putopisac Hrvoje Jurić u vinkovačkoj knjižnici predstavio knjigu Put sjevera: Nordkapp. Avanturist i fotograf u svojoj je knjizi opisao 2100 kilometara dugo zimsko putovanje na dva kotača od Osla do Nordkappa, a njegovi su suputnici bili psi Ena i Max koji su zajednički putovali u posebno opremljenoj prikolici.
Život ovog Slavonca rodom iz Vrbice sve je samo ne običan. Ispričao je svoju priču, odnosno kako je proveo posljednjih 12 godina. Iako su ga njegovi roditelji poticali da završi Ekonomski fakultet, njegov je plan ipak bio nešto drukčiji. „Oduvijek sam se bavio pisanjem, više sam volio biti u knjižnici i smišljati neke svoje priče. Uvijek sam se želio baviti pisanjem i živjeti od pisanja”, rekao je Hrvoje dodavši kako nikad nije htio odustati od sna da će jednog dana objaviti knjigu. Nakon četiri izdane knjige možemo reći kako je itekako uspio u svome naumu. „Izgorio sam u toj želji, a s 20 i nešto sitno godina shvatio sam da sam samo propali student, ali nije mi čak ni to bio problem, već to što je moj tata bio u pravu. Dogodilo se to da sam jednostavno ostavio sve, a jedino što sam mogao napraviti jest uzeti ovaj stari bicikl koji je bio za otpis, kao i ja”.
Na biciklu napravljenom po njegovoj mjeri, proputovao je svijet u 133 dana. „Ukratko, pokazatelj je to da kad ste fokusirani na nešto što radite, može vas itekako daleko odvesti”, ističe. Novaca nije imao, ali putovanja su ta koja su ga obogatila. „Bio sam pravocrtna osoba i sve što je bilo drukčije od mene, mislio sam kako nije dobro, ali kroz putovanja sam shvatio da mičem sve predrasude. Ne znam jeste li to ikad osjetili, ali jednostavno postanete bolja osoba. Ako je netko drukčiji od mene, ne znači da je loš”, shvatio sam i zato krenuo još više putovati. Dokaz je to da kad imate želju za nečim, jednostavno to trebate učiniti, jer su uspomene s putovanja neizbrisive i obogaćuju čovjeka. „Moja odluka je jasna, odlučio sam se posvetiti ovome što radim, a danas, sutra ako se što dogodi u smislu partnerstva, dogodit će se, a ako ne, nema veze, u dobrom sam društvu. Oduvijek mi je ta ideja sigurnosti bila prividna. Uglavnom ne znamo što će se dogoditi s nama, i moja je odluka u tom smislu bila da budem apsolutno ovisan o sebi. Privatno i poslovno se kod ljudi uglavnom odjeljuje, a ja sam to nekako spojio”, riječi su Jurića koji danas radi više no ikada, ali, ipak nema taj osjećaj jer zapravo nema radno vrijeme, a novac ipak većinu toga ne može platiti.
