Što se događa s vremenom, uzvraća li priroda sve češće udarac?

Sinoćnje novo olujno nevrijeme koje je prouzročilo ogromne štete bilo je dodatni povod za razgovor sa strukom kako bismo uspjeli iole objasniti zašto sve češće dolazi do razornih oluja, poplava, ekstremnih vrućina i suša, tuča i ostalog nazvanog klimatski ekstremi. Svaka godina i svako novo ljeto bilježi rekordne ljetne temperature, a prema Coperniciusu, programu EU-a koji pomoću satelitskog promatranja prati i prognozira stanje u atmosferi, Europa je kontinent koji se najbrže zagrijava s temperaturama koje rastu dvostruko više od globalnog prosjeka, tumači za novosti.hr magistar povijesti i edukacije geografije Stjepan Radić.

Nekoliko je čimbenika koji uzrokuju formiranje i jačanje oluja, a jedan od najvažnijih je?

„Visoka vlažnost doprinosi brzom intenziviranju oluje jer oluja tada s određenog prostora uzima velike količine vodene pare koja kada putuje u gornje dijelove atmosfere i kondenzira se oslobađa velike količine topline što dodatno zagrijava zrak i potiče uspon vlažnog zraka u oluji. Klimatske promjene jedan su od ključnih čimbenika koji utječu na učestalost i jačanje oluja. Zagađenje okoliša ljudskim aktivnostima rezultira porastom globalne temperature što dovodi do značajnih promjena u atmosferi uključujući i povećanje vlažnosti zraka”, pojašnjava profesor vinkovačke Ekonomske škole.

Stoga se kao zaključak nameće da povećana vlažnost i visoke temperature utječu na strujanje zraka u atmosferi što dovodi do promjena u kretanjima vjetrova, visinskih strujanja i drugih atmosferskih fenomena koji podržavaju razvoj oluja.

Efekt staklenika

Promatrajući temperaturne razlike i sve jače klimatske ekstreme zadnjih pedesetak godina važno je istaknuti pojavu efekta staklenika, poput stakla u staklenicima koje zadržava sunčevu toplinu i onemogućava vraćanje u svemir čime se stvara efekt staklenika koji održava temperaturu Zemlje većom nego što bi ona inače bila.

„Dolazi do zagrijavanja Zemljine površine i donjih slojeva atmosfere selektivnim propuštanjem zračenja, a dio te energije vraća se u obliku dugovalnog toplinskog zračenja natrag u atmosferu. Kao rezultat toga efekt staklenika u atmosferi pojačava se i mijenja klima što dovodi do promjena u obrascima pojave snijega i padalina, porasta temperatura i klimatskih ekstrema kao što su toplinski valovi i poplave”, dodaje Radić.

Postoje različite vrste stakleničkih plinova koji utječu na globalno zatopljenje. Neki plinovi se prirodno pojavljuju u atmosferi, ali se njihov udio znatno pojačava ljudskim djelovanjem. Radi se o plinovima poput ugljikovog dioksida, metana i dušikovog oksida, a neke plinove proizvode ljudi svojim aktivnostima.

Europska Unija se sa svojim zakonima obvezala smanjiti emisiju stakleničkih plinova do 2030. godine za 55% u odnosu na razine iz 1990. godine pa je tako u odnosu na 2008. godinu emisija ugljikovog dioksida smanjenja za 22%.

No, globalno zatopljenje i staklenički plinovi ne poznaju granice te zelena tranzicija EU-a na globalnoj razini teško se može nositi s Kinom, SAD-om i Indijom, trojcem koji prednjači u zagađenju Zemlje stakleničkim plinovima.

Ovakvih drastičnih promjena u temperaturnim vrijednostima ne sjeća se Dragan Puškarić koji nam je rekao kako su se godišnja doba, u njegovoj mladosti, smjenjivala postupno.

„Vidjelo se to jedno prijelazno razdoblje u proljeće i jesen bez snažnih meteoroloških promjena. Temperaturne oscilacije bile su daleko manje, a posebno se sjećam jednog događaja kada nam je u sedmom razredu razrednica rekla da zbog temperaturnih vrijednosti, a radilo se o vrijednosti između 25 i 28°C, neće biti održana nastava. Tada nam je to bilo šokantno, temperature od 28°C bile su vrhunac za ljetno razdoblje”, kaže sugovornik.

S obzirom na događanja prošlog srpnja, ali i zadnjih mjeseci u Hrvatskoj i čitavom svijetu, sve je više neobičnih prirodnih pojava odnosno vremenskih nepogoda koje ovi prostori ne pamte u tolikom intenzitetu.

Kao da su nam ispod radara prošla upozorenja stručnjaka od prije nekoliko godina pa se svaki put iznova čudimo otkud tolike katastrofe, a jedini i isključivi krivac je čovjek. Uništavanje bioraznolikosti, nestanak biljnih i životinjskih vrsta i ostali poremećaji u ravnoteži ekosustava uzrokovani čovjekom, počinju nam se obijati o glavu. Upravo ovakve situacije u kojima priroda pokazuje svoju moć dokaz su koliko smo zapravo maleni i ništavni ispod zvijezda. A pitanje je samo koliko ćemo još dugo hodati po njoj jer planeta B nema. Ili ima?