„Hodočasnici nade” geslo je Nadbiskupijskog križnog puta za mlade kojega u subotu Ured za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije organizira po 19. put. Kreće u 9 sati ispred župne crkve u Punitovcima, a završetak je predviđen u Župi Svih svetih u Đakovu, u katedrali sv. Petra.
Kako nam je rekla tajnica Ureda Margareta Gregić, mladi će se kretati trasom dugom 16 kilometara. Nešto je kraća nego inače, ali pokazala se, kaže Gregić, sasvim taman za sve koji sudjeluju.
„Službeni polazak je u 9 sati ispred crkve u Punitovcima, put započinjemo uvodnom molitvom. Križni put smo ove godine odlučili završiti u jednoj od oprosnih crkava, a odluka je pala na Đakovačku katedralu. Tamo ćemo imati svetu misu u 16 sati”, pojašnjava Margareta. Iako je jučer bio zadnji rok za prijavu, tko želi može to još uvijek učiniti. Zasada, sutra će na Križnom putu biti oko 2300 „Hodočasnika nade”.
Margareta savjetuje mlade da se obuku udobno i slojevito te da ne nose obuću koja je nova. Iako je predviđena pauza na pola puta, u Ivanovcima Đakovačkim, savjetuje i da si svatko ponese nešto za pojesti i popiti. Jednokratna kabanica neka bude sastavni dio opreme, za ne daj Bože, a svi koji piju lijekove neka ih ne zaborave ponijeti. Na svu sreću, prognostičari najavljuju lijepo vrijeme, pa će sudionicima biti lakše prehodati cijelu trasu.
„Hvala Bogu, ovo je jedan od projekata koji je zaživio. I svaki put kad se mladi prijavljuju ili kada to čine svećenici, govore kako su sretni što ga prihvaća jako puno generacija. Na prvom Križnom putu sam imala 17 godina, sad već gazim prema 40. i još uvijek nisam izgubila interes, ne samo zato što radim u Uredu, nego zato što je to zaista krasan projekt”, govori naša sugovornica.
Događaj je, dodaje, jako bitan. Treba doći i vidjeti što mladi osjećaju u trenucima kada hodaju.
„Neminovno je da ste umorni i da vas sve boli, ali prekrasno je vidjeti kako mladima ništa ne smeta. Ta radost, pjesma, molitva, čak i tišina, ispunjavaju sve nas i pokazuju da se uz Božju pomoć sve isplati. Simbolično, težak je taj put i križ koji nosimo, ali sve pada u zaborav kada dođemo do cilja, do tog slavlja i zajedništva”, sretna i ponosna je Margareta Gregić.
