Na Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu, 3. svibnja, koji je nedavno proglasio Hrvatski sabor i ove godine se obilježava prvi put, svoje iskustvo učenicima Zdravstvene i veterinarske škole Dr. Andrije Štampara u Vinkovcima, danas je posvjedočila Vinkovčanka Martina Begović. Ona i brat Ivan ranjeni su 1. studenoga 1991. godine, kada je u dvorište djedove kuće u Vinkovcima pala granata.
Današnji susret u dvorani Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima jedinstven je u Hrvatskoj, istaknuo je uvodno predsjednik Ogranka Dražen Švagelj.
„Danas ovdje imamo Martinu, koja je bila ranjena krhotinama granate kao djevojčica od dvije i pol godine, a ranjen je i njezin brat koji je imao godinu i pol. Martina je i bivša učenica Zdravstvene škole, danas viša medicinska sestra u vinkovačkoj bolnici, a njezin brat je danas župnik u Retkovcima i policijski kapelan za naše područje. Tu je i moja supruga, Marija Švagelj, subspecijalist abdominalne kirurgije. Ona je danas u mirovini, a liječnica je koja je, kada su Martina i Ivan dovezeni u bolnicu, bila u timu koji je zbrinuo Ivana. Ja sam danas također u mirovini, a cijeli radni vijek u vinkovačkoj bolnici proveo sam kao patolog i kroz moje ruke tijekom Domovinskoga rata prošli su svi poginuli, svi ubijeni koji su dovezeni u vinkovačku bolnicu ili su u njoj umrli od posljedica ranjavanja, pa tako i djeca. Iz tih razloga ovo je jedna od rijetkih situacija gdje se na jednom mjestu nalaze svjedoci onoga čemu je ovaj nacionalni Dan sjećanja posvećen”.
Imala sam dvije i pol godine, a brat godinu i pol, započela je svoju priču Martina Begović.
„Na našu sreću mi se ne sjećamo, a ono što se dogodilo pamtimo kroz majčinu priču. Tata je bio na ratištu, a mi smo bili kod djeda i bake u podrumu. Javili su da je primirje i mama nas je izvela gore u kuću. Nije prošlo nekoliko minuta, a šrapneli su počeli letjeti po cijeloj kući. Pala je granata na drvo kod djeda u dvorištu. Mama je držala brata i u prvi tren nije ni primijetila da je i on ranjen. On je ranjen u glavu, a ja u ruku, rame i leđa”
Odmah su prevezeni u vinkovačku bolnicu te nakon obrade hitno poslani za Zagreb u Dječju bolnicu u Klaićevoj.
„Bratov oporavak je išao puno brže, iako je imao težu ozljedu, moj je bio sporiji i ponovno sam počela hodati tek negdje s nepune četiri godine. Za brata su rekli da neće ni čuti, ni vidjeti, ni hodati, a za mene da neću hodati. Međutim, oporavili smo se oboje. Danas, zdravi smo i fizički i psihički, hvala Bogu. On je svećenik, a ja sam viša medicinska sestra. Oboje se bavimo pozivima koji su, rekla bih, nekako u skladu s tim što smo proživjeli, a da pritom u nama nema nikakve gorčine”.
Tome je, kaže, pridonijelo i to što njoj i bratu roditelji nikada nisu prepričavali tu priču na ružan način nego je u svemu polazište bila zahvalnost što su ostali živi.
Martina je, inače, i predsjednica Udruge civilnih žrtava Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije.
„Prije mene udrugu je vodila mama i mi smo jednostavno cijeli život u tome. Išli smo na sva obilježavanja, susrete, putovanja… Odrastali uz te priče, ali što se tiče samog ranjavanja, mi smo na to gledali kao na nešto što je jednostavno bilo na našem životnom putu. Odrasli smo u vjeri, tako da gledamo i s te strane, da za sve postoji razlog. Mi smo, nažalost, bili izabrani, ali, na sreću, preživjeli smo. Izvukli smo se, dobro smo i nemamo ružnih misli i drago nam je što možemo tako svjedočiti i prepričavati što se dogodilo”.
Ipak, ističe Martina Begović, žalosno je što je Hrvatska tek prije četiri godine dobila Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata.
„Mi smo do prije četiri godine imali zakon još od partizana kada je riječ o civilnim žrtvama rata. Sada napokon imamo svoj zakon. To je već bio napredak jer smo negdje, negdje su nas stavili, sve civilne žrtve pa tako i djecu, nas koji smo preživjeli i djecu koja su poginula. Ovaj Dan sjećanja još je jedna stepenica više, a naš je cilj ući u udžbenike”.
Budućim medicinarima, učenicima njezine bivše škole Martina Begović na kraju je poručila:
“Nemojte nikada odustajati od svojih ciljeva i uvijek budite optimistični i pozitivni. Smjer kojim idete daje vam mogućnost da pomažete drugima, a to je veliko bogatstvo jer pomoći i s malom riječju, malim dijelom, nekom sitnicom, znači jako puno”.
Dan kada su u bolnicu dovezli Martinu i njezina brata Ivana teško je zaboraviti, kazala je danas Marija Švagelj pričajući svoju priču o Martininom i Ivanovom ranjavanju.
“Mislim da ga se svi djelatnici tadašnje vinkovačke bolnice vrlo dobro sjećaju jer riječ je bila o djeci, a na djecu smo svi osobito osjetljivi. Odmah su reagirale dvije medicinske ekipe, a ja sam bila u onoj koja je preuzela Ivana. Ivan je u prvom trenutku djelovao kao teže ranjen, imao je gelersku ozljedu u prednjem dijelu mozga. Nije bila duboka, ali ozlijeđeno je moždano tkivo. Moj sin je tada imao dvije godine i jako se dobro sjećam da sam uzela Ivana u naručje i zaplakala, jer sam u njemu vidjela svoje dijete. Emocije je u takvim trenutcima nemoguće potpuno potisnuti, bez obzira koliko se trudite profesionalno odraditi posao”.
Bez obzira na emocije, međutim, učinjeno je sve što je bilo moguće na razini vinkovačke bolnice. Ivanov geler je odstranjen, rana sanirana, a i Martina je dobila prvu pomoć. Oboje su zatim hitno prebačeni u Dječju bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu.
“Dugo nakon toga među osobljem bolnice s vremena na vrijeme moglo se čuti pitanje: Što je s onom djecom, jesu li dobro?, a onda, s godinama, sve je polako utihnulo. I onda, prije jedanaest godina, suprug mi kaže da je mlada misa u Maloj Bosni i da bismo mogli otići tamo na misu. Odlazimo i slušamo, nadbiskup predstavlja mladomisnika. Bili smo udaljeni i nisam bila sigurna, ali da, to je bio Ivan Begović. Ne mogu vjerovati. Približim se i vidim ožiljak, da to je Ivan. Danas je Ivan svećenik, a Martina medicinska sestra. To je jedna od onih priča iz rata koja, na sreću, ima sretan završetak. Nažalost, neka druga djeca nisu imala takvu sreću. Danas, prvi put, obilježavamo Dan sjećanja na ubijenu i stradalu djecu u Domovinskom ratu. Dobro je da se to napokon događa iako je trebalo jako mnogo godina da se napravi i taj korak”, kazala je Marija Švagelj.
Kako je, između ostaloga, istaknuo Dražen Švagelj, od 2. svibnja 1991. i Borova Sela do 15. svibnja 1992., do kada je najžešće trajao rat u Vinkovcima, kroz patologiju tadašnjeg Medicinskog centra Vinkovci prošlo je 319 ubijenih na širem području Vinkovaca, od toga 40 posto civila. Ukupno riječ o 39 žena i 280 muškaraca. Među ubijenima je 6-ero djece do 18 godina, 2 ženska i 4 muška djeteta. Najmlađe među njima bilo je dijete staro 21 mjesec. Kada je riječ o ranjenima do 15. svibnja 1992. evidentirano je 976 ranjenika među kojima 23-oje djece do 18 godina od kojih 5-ero ženske i 18 muške djece. Lakše je ranjeno 9-ero, a teško 14-ero djece, a među stradalima bili su i brat i sestra, Martina i Ivan, i dva brata.
Žrtve bi, pa tako i kada je riječ o djeci, sigurno bile veće bez odluka i naredbi Kriznog štaba Općine Vinkovci na čelu s Ivanom Treberom. Odgođen je rad jaslica, vrtića, osnovnih i srednjih škola. Trudnice i žene s maloljetnom djecom morale su napustiti Vinkovce i ratnu zonu, a poslodavci su uposlenim majkama morali isplaćivati minimalni osobni dohodak. Rodilište je izmješteno u Stare Mikanovce u kojima je Medicinski centar Vinkovci oformio Odmičnicu (privremenu malu bolnicu s rodilištem). Zabranjeno je prometovanje gradskog i međugradskog autobusnog i željezničkog prometa na području Vinkovaca. Također, zabranjen je rad zelene tržnice te je zabranjeno okupljanje većeg broja ljudi na sahranama. Tako da u Vinkovcima nitko nije poginuo u vrtiću, školi, gradskom prijevozu, rodilištu, tržnici ili na sahrani, istaknuo je Dražen Švagelj.
