Michael Gira je najavio kako albumom ‘The Glowing Man’ Swans zatvaraju ovo povratničko poglavlje karijere pokrenuto na početku desetljeća, nakon šesnaest godina nedjelovanja. No ostaje nada da će u budućnosti biti još poglavlja…
Prije dvadeset godina Swans su prvi put objavili kraj karijere i dugo desetljeće i pol nitko nije sumnjao da je toj priči doista došao kraj. No, onda su se iznenada vratili 2010. s albumom ‘My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky’, koji iz današnje perspektive djeluje kao uvertira u ono što će uslijediti, a to je trilogija mučnih, duplih, dvosatnih albuma koju čine ‘The Seer’, ‘To Be Kind’ i “The Glowing Man’ objavljivanih u dvogodišnjem razmaku od 2012. do danas.
Ta tri albuma mogu se shvatiti kao jedna beskonačna mračna opera, pa čak i kao jedna nezamislivo duga pjesma. Na ‘The Seer’ je najavljena atmosfera i na dvije pjesme s albuma su pomaknute granice shvaćanja prihvatljivog trajanja pjesama na dvadeset minuta i pola sata, ‘To Be Kind’ je zaorao još dublje u mrak i poremećenost, a na ‘The Glowing Man’ više od pola pjesama na albumu prelazi u dvoznamenkastu minutažu.
Gira i ekipa potpuno odbacuju bilo kakva pravila igre u popularnoj glazbi, pa su tako umjesto tradicionalnog pristupa i izbacivanja singla s albuma, prije objave ploče objavili dvominutne isječke pjesama, kako bi publika osjetila djelić poganske magije albuma. Naknadno je za potrebe kao singl izbačena ‘When Will I Return’, ali ova folk balada koju pjeva Girina žena Jennifer u cjelini albuma djeluje kao svojevrstan predah od konstantnog bučnog transa ‘The Glowing Mana’.
Album započinje dvama tmastim oblacima ‘Cloud of Forgetting’ i ‘Cloud of Unknowing’, nakon kojih slijedi ‘The World Looks Red / The World Looks Black’ i šok shvaćanja da ste potrošili punih sat vremena slušajući samo tri pjesme između kojih je nemoguće povući ikakvu smislenu granice, jer se utapaju jedna u drugu, a u svakoj je njih još pet. Slušatelj je uvučen u njihov hipnotički ‘drone’ i razinu jeze i glasnoće na kojoj Swansima bilo koji metal bend na svijetu može samo otvoreno zavidjeti. Gira urla i zavija počesto neshvatljive motive, iako osjećaj iskonske strave postignut na ‘Just A Little Boy’ sa prethodnog albuma ovdje nije ponovljen.
Drugi disk albuma otvara još jedna dvadesetominutna epopeja nazvana ‘Frankie M.’, s kojom su otvorili i svoj zadnji koncert u Zagrebu pretprošle godine, najavivši zatvaranje ovog poglavlja karijere. Tu je i spomenuti singl ‘When Will I Return’ u kojem se Jennifer obračunava sa zlobnim neprijateljem kojeg naziva Pigman sve dok Michael ne vrisne u strašan refren i vrati stvari u uhodani bučni kaos iz kojeg smo nakratko izronili po dah. Naslovna pjesma donosi još pola sata istoga, a otupljeni slušatelj više ne može ni poželjeti da priča dođe kraju.
‘The Glowing Man’ je, dakle, završni dio i ove nelagodne trilogije i druge faze karijere Swansa, ali ne treba vjerovati da je i zadnje što će Swansi imati za reći. Možda za još petnaest godina stari Gira iskoči s još kojom mračnom operom pod slavnim imenom. Dotad moramo biti zahvalni na ovom prvom uskrsnuću jer je donijelo priču jednako vrijednu, iako drugačiju od one ispričane u osamdesetim i devedesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Druga važna stvar je i to da nam junaci iz Žedno Uho Festivala još jednom dovode Giru i društvo. Ovog puta susret će se dogoditi u listopadu u Laubi, za koju se nadamo da će izdržati nasilne valove iz pojačala Swansa, kako bi nam možda i posljednji susret sa ekipom u ovoj postavi ostao u čim bučnijem sjećanju. [Ivan Laić, Ravno do dna]
Izdavač: Young God Records / Mute / [PIAS], 2016.
Popis pjesama: Cloud Of Forgetting / Cloud Of Unknowing / The World Looks Red / The World Looks Black / People Like Us / Frankie M. / When Will I Return? / The Glowing Man Finally, Peace.
