U srcu Gradišta, malog slavonskog sela, Vinko Babić predano njeguje jednu gotovo zaboravljenu tradiciju – šaranje tikvica. Ova stara tehnika ukrašavanja suhih plodova tikve nekoć je bila široko rasprostranjena u selima graničarske Šokadije, a danas preživljava samo zahvaljujući ljudima poput Vinka.
A on nije tek običan zaljubljenik u tradiciju. Kao aktivni član kulturno-umjetničkih društava “Seljačka sloga” iz Bogdanovaca i Gradišta, svoj život posvetio je očuvanju narodnog stvaralaštva – od pjesama i plesova, do nošnji i rukotvorina. No, šaranje tikvica ima posebno mjesto u njegovom srcu.
“Volim svaki oblik narodnog stvaralaštva i nekako je bilo logično da uz pjesmu i ples odem korak dalje te se posvetim i ovom starom zanatu”, priča nam 35-godišnji Vinko Babić, dodavši kako je šaranje tikvica složen proces koji zahtjeva vještinu, strpljenje i preciznost.
„Za šaranje potrebna je olovka, šestar, nožići, metljica, šatvoser (dušična kiselina), svijeća i prepečena jezgra oraha. Najprije se na tikvici šestarom i olovkom nacrtaju željeni motivi koji se zatim urezuju nožićima. Pomoću metljice na tikvicu se nanosi šatvoser, kiselina je bezbojna, a u doticaju s toplinom plamena svijeće poprimi crveno – smeđu boju. Nakon bojanja kiselinom tikvica se premazuje pigmentom od pečene jezgre oraha, taj pigment je crne boje i on ostane u dijelovima tikvice koji su izrezbareni. Na kraju postupka tikvica se prebriše papirnatim ubrusom i šaranje je gotovo”, pojašnjava nam Gradištanac.
Svaka tikvica je unikatna, a njihov oblik također varira. Tukvanj je tikvica s kratkim ravnim vratom, tikva ima prošireni vrat, teglica ima tanak dugački vrat, a kruščica je najmanja tikvica koja, kako joj ime kaže, ima oblik kruške. Za šaranje jedne kruščice treba mu sat i pol do dva sata, a za velike primjerke nekoliko dana.
Ovom unikatnom zanatu prijetilo je izumiranje jer nije bilo mlađih osoba koje bi nastavile s običajima. Malo po malo i Vinko danas broji 15 godina u tom poslu. Proces učenja u teorijskom dijelu, kaže, bio je poprilično lagan, no u praktičnom smislu dosta težak.
„Šarati sam naučio promatranjem drugih šarača, odnosno šaračica. Nije mi bilo lako ovladati tehnikom – pravilno držanje nožića, pritisak oštrice na tikvicu, količina kiseline za bojanje, no nakon otprilike mjesec dana sam šarao s lakoćom”, istaknuo je Babić, inače poljoprivrednik kojemu je šaranje zasad samo hobi. Teško bi, napominje, bilo živjeti od toga, no zasigurno je dobar dodatni izvor prihoda. U svemu što radi pomažu mu i članovi obitelji, najviše oko uzgoja, a nakon toga pri branju i struganju plodova. U samom procesu šaranja sudjeluje sam, no nekad mu kod crnjenja u pomoć uskoče nećaci. I upravo taj najprljaviji dio njemu je najdraži.
„Fantastičan je osjećaj kad prebrišem zacrnjenu tikvicu i vidim kako je ispala. Tad se vidi krajnji rezultat, ali i eventualne greške, kojih, srećom, ne bude puno. S druge strane, ne volim struganje tikava. Ono oduzima puno vremena, neophodno je za daljnji rad, a tikvice treba strugati odmah po branju. Srećom, tu mi pomažu članovi obitelji pa bude lakše”, kazao je.
Na pitanje koliko ih je dosad napravio ne može dati točan odgovor, ali siguran je kako je riječ o više od tisuću komada. Zanimljivo je reći kako su završile širom Europe i svijeta: od Hrvatske, okolnih zemalja, Njemačke, Austrije, Poljske, Engleske, Irske, Egipta, SAD-a, Australije, Perua pa sve do Kine, Južne Koreje i Japana. Njegove radove posjeduju prijatelji, muzeji, etno – zbirke, estradne zvijezde, crkveni velikodostojnici, državnici, među kojima je i japanski car.
Uz šaranje, u suradnji s muzejskim ustanovama, KUD-ovima i kulturnim centrima planira održati radionice za djecu i odrasle u nekoliko mjesta u Hrvatskoj, a u budućem Centru baštine šaranih tikvica u Gradištu će biti izloženi i njegovi radovi.
Vinko je jedan od tek desetak ljudi u Hrvatskoj koji se bave tim poslom. Nažalost, oblik je to narodne umjetnosti koja polako izumire.
„Znam biti tužan dok o tome razmišljam. Šaranjem se nekad bavio znatan broj osoba u Gradištu i okolici, a danas je interes, ne samo za šaranjem, nego općenito za narodnom umjetnošću i tradicijskom kulturom u opadanju. Da bi se to zaustavilo, organiziraju se radionice i prezentacije na kojima rado sudjelujem. Na nama je da očuvamo našu prebogatu kulturnu baštinu”, nada se i vjeruje da će šaranje tikvica ipak uspjeti opstati, unatoč izazovima. Mi smo sigurni da i hoće, dokle god je njegove strasti prema narodnom stvaralaštvu koja ga čini pravim čuvarom slavonske kulturne baštine. Ljubav prema tradiciji može nadvladati zaborav!
