- Tekst se nastavlja ispod oglasa -

Tragičan slučaj dvoipolgodišnje djevojčice Nikoll koja je na Uskrs preminula u Klaićevoj bolnici nakon što je, utvrđuje se i sumnja, od strane vlastitog roditelja na smrt pretučena, ponukao nas je istražiti porive i psihološke profile osoba koje su, očito je, gubeći svu zdravo-razumsku kontrolu spremne brutalno nauditi djetetu.

“Za pretpostaviti je da je netko, kome je prihvatljivo fizičko nasilje nad djetetom, možda i sam odrastao u uvjetima gdje se nasilje koristilo kao jedini mehanizam suočavanja s poteškoćama, nije imao stabilnu i dosljednu podršku odrasle osobe koja ga je učila postavljanju granica, prihvatljivom ponašanju te strpljenju i toleranciji u različitim situacijama,” pojašnjava stručna sugovornica, naša Vinkovčanka Ana Majdančić, specijalistica kliničke psihologije koja se kroz svakodnevni posao susreće i istražuje slična patološka ponašanja.

Poremećaj ličnosti

Podsjeća da svi koji imaju dvogodišnje dijete znaju koliko je potrebno strpljenja i pažnje kako bi se ono naučilo nositi sa svojim emocijama te se ponašati u skladu s onim što je prihvatljivo. Važno je, napominje stručnjakinja, da u službenoj klasifikaciji bolesti imamo i tip poremećaja ličnosti koji kod roditelja može biti vrlo nedosljedan, pretjeran i eksplozivan u emotivnim reakcijama te nerijetko i fizički nasilan.

Ana Majdančić, specijalistica kliničke psihologije

“Za očekivati je da je ovakva osoba vrlo razdražljiva, nekritična prema svojim postupcima, vrlo teško kontrolira vlastite porive te je dijelom i neosjetljiva u emocionalnom smislu. Ovakvo ekstremno ponašanje i nasilje nad djetetom, za pretpostaviti je, proizlazi iz specifičnog poremećaja ličnosti,” naglašava. Iako se većina ljudi, s većim ili manjim uspjehom, relativno normalno nosi sa životnim izazovima, nerijetko primjećujemo povezanost egzistencijalnih problema s nasiljem u obitelji. „Vrlo često upravo dijagnoza poremećaja ličnosti održava taj začarani krug povezanosti života na egzistencijalnom rubu i nasilja. Ljudi koji imaju specifična obilježja poremećaja ličnosti ili sami poremećaj vrlo često nemaju dostatne kapacitete suočiti se kao i svi drugi s neizvjesnom svakodnevicom i zahtjevima koje život stavlja pred nas. U stresnim situacijama znaju vidjeti situaciju nerješivom, odustajati ni ne pokušavajući nešto napraviti. Vrlo često će teže kontrolirati svoje porive, pribjegavati ponašanjima koja su rizična kao što su alkohol, droga, kocka i time se dovoditi u nepovoljniji ekonomski položaj, postajati još osjetljiviji i razdražljiviji i tako ponovno skloniji nasilju kao mehanizmu suočavanja. Potrebno je puno osobnog truda, motivacije i podrške sustava da se netko izvuče iz tog začaranog kruga,” poručuje klinička psihologinja.

Kada cilj ne bira sredstvo

Većina društva je empatična prema ljudima koji žive na egzistencijalnom rubu. No, ovo može biti i mač s dvije oštrice. Kažu naši ljudi „pomozi sirotu na svoju sramotu.” O tome progovara i Oscarom nagrađeni film Parazit od prije dvije godine. Nerijetko se i inače događa da se manipulatori koriste našom emocijom i ranjivošću kao sredstvom koje će ih dovesti do cilja. Uvijek im je drugi kriv za njihove probleme i dužan ih rješavati, a socijala i doplatak lakše rješenje. Javnost je često ogorčena što su takve osobe sklone novac usmjeravati u nepotrebno, primjerice najnovije mobitele. Naravno, ne želimo generalizirati, jer nitko od nas ne zna kako je hodati u tuđim cipelama. Na nama je postaviti granice. „Moramo biti svjesni da će osobe sklone antisocijalnom ponašanju u vidu manipulacija, krađe, prevare biti prisutne u svim slojevima društva pa tako i kod ljudi koji su egzistencijalno ugroženi. Jednako ćemo se osjećati izigrano i prevareno kada gledamo kroz vijesti malverzacije s javnim sredstvima kao i kad doznamo da smo pomogli nekome kome to nismo trebali. Poželjno je osvijestiti način razmišljanja da ako i radimo nešto dobro i odgovorno to ne znači nužno da smo pošteđeni prevaranata koji vrebaju,” kaže Ana Majdančić. Pojedinci dođu do točke egzistencijalne ugroženosti jer nisu kritični, nisu financijski pismeni i ne mogu kontrolirati vlastite potrebe. Upravo to nas onda ljuti jer svjedočimo da se ponekad pružena pomoć troši u vidu neprihvatljivih materijalnih dobara, dodaje. To ne znači da ćemo maksimalno biti nepovjerljivi, nego da moramo biti svjesni i odgovorni prema sebi na koji način i kako ćemo nekomu pomoći pri čemu moramo znati da će ipak ta osoba na kraju odlučiti kako će prihvatiti i iskoristiti našu pomoć. Nemoćni i ljuti, promatrajući slične situacije u kojima su djeca najveće žrtve, i sami se pitamo razmišljaju li o mjerama spolne zaštite, zašto rađaju ako nisu u stanju brinuti i pružiti im ljubav. Psihologinja podsjeća da je dio nas oblikovan okolinom i načinom odrastanja. Tako neki uče biti ovisni o sustavu te u skladu s tim oblikuju ponašanja. Bitno je napomenuti da i sam sustav dijelom to potiče. Primjerice, dodatno će nagraditi majku s petero djece koja ne radi u odnosu na majku koja s petero djece odluči raditi. Svakako da se tako stvara ponovno začarani krug djece koja odrastaju na rubu egzistencije čime se otvara prilika za učenje neprihvatljivih ponašanja. Dok će netko planiranju djece pristupiti vrlo odgovorno, osobe specifičnih obilježja smatrat će to dijelom osobnih potreba pa i vlastitih prava na štetu dobrobiti djeteta. No trebamo bježati od generalizacije i zajedno pomoći svima koji žele napustiti taj začarani krug teškoga života, zaključuje specijalistica kliničke psihologije Ana Majdančić.

Centar za socijalnu skrb

Nažalost, slučaj koji je zgrozio cijelu Hrvatsku nije ni prvi ni zadnji. Ravnateljica Centra za socijalnu skrb u Vinkovcima, Nataša Vujčić kaže kako i u ovom trenutku na području cijele Hrvatske ima niz sličnih gdje su donesene takve procjene jer ljudsko je ponašanje nemoguće precizno procijeniti dugoročno, osobito jer je pod utjecajem okolinskih i situacijskih faktora.

Nataša Vujčić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Vinkovci

“Centar po zaprimanju dojave o nasilničkom ponašanju roditelja prema djeci izlazi na teren, ovisno o dobi djeteta kontaktira s liječnicima, školom, vrtićem, te razgovara s roditeljima. Ako se na terenu utvrdi sumnja da je dijete životno ugroženo, žurnim se postupkom izdvaja u udomiteljsku obitelj ili ustanovu socijalne skrbi te sud u roku od 10 dana donosi o tome rješenje. Ne postoji službena procedura kao neki propis ili dokument jer je svaka situacija specifična, individualna i nema unificiran način postupanja nego je ono prilagođeno specifičnostima obitelji, a u cilju najboljeg interesa djeteta. Konkretan slučaj je teško komentirati, jer nemamo uvid u cjelokupnu situaciju, a koliko znamo iz dostupnih informacija nisu ni svi izvidi dovršeni”, pojašnjava proceduru ravnateljica.” Ono što je očito sporno je činjenica da je dijete vraćeno u primarnu obitelj temeljem procjene da se radi o tzv. „umjerenom riziku“. Očito je to na osnovu dostupnih alata, saznanja i parametara u tome trenutku kada je donošena odluka tako procijenjeno. U praksi je jako teško, odnosno nemoguće napraviti predviđanje nečijeg ponašanja u budućnosti, osobito na duže vremensko razdoblje,” pojašnjava moguće razloge povratka djeteta roditeljima iz udomiteljske obitelji.

Odrediti granicu kada je nužno dijete uzeti roditeljima ključni je, najteži i najodgovorniji dio posla

U praksi se međutim često susreću s pritiscima i kritikama kada predlože da se neko dijete zbog zaštite dobrobiti oduzme roditeljima pa je to, dakle, suprotna situacija, objašnjava. Ovo je vrlo složena i osjetljiva problematika i u postupku sudjeluju socijalni radnik, psiholog i pravnik,” kaže. Budući da je svaka situacija drugačija i da se radi o ljudima, njihovom ponašanju i međusobnim interakcijama, nema općeg obrasca. “U praksi je granica stupanj ugroženosti, a to je nešto što nije moguće uzeti i „izmjeriti“, nego se temeljem dostupnih informacija i procedura svodi na stručnu procjenu, uz sagledavanje cjelokupne situacije,” pojašnjava. Činjenica je da nije sve crno ili bijelo. “Nažalost, u praksi se uvijek krivi socijalne radnike kao struku koja obavlja temeljne stručne poslove u sustavu”, svjesna je ravnateljica Vujčić. Javnost bez kompetencija i senzacionalistički pristup doprinose samo podizanju tenzija, smatra.

Sustav je prenapregnut kronično, stručnih radnika nedostaje što dovodi do pritiska u rokovima izvršenja, količini vremena potrebnog za svaki predmet i/ili stranku, a da sve bude u skladu s važećim pozitivnim propisima, napominje. No, naglašava kako to nije i ne smije biti izgovor da se događaju pogreške i da ih se na ovaj način opravda, ali je zasigurno čimbenik koji nedvojbeno u velikoj mjeri utječe na funkcioniranje cjelokupnog sustava. Kako su u najavi neke izmjene, nada se, doprinijet će olakšanju procedura i postupanja. Zaključuje da je ovakve događaje, nažalost, nemoguće spriječiti.

05.04.2021., Zagreb – Ispred djecje bolnice u Klaicevoj gradjani na ogradi ostavljavljaju poruke i igracke i pale svijece za umrlu djevojcicu
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

“Nasilje je sociopatološka pojava kao i neke druge (kriminal i sl.) i postoji u apsolutno svakom društvu pa tako i u našem. U ovom pogledu moramo biti realni i pretpostaviti da će nažalost ovakvih pojava uvijek biti, pa i onih s posljedicama koje su teške. Cilj je što više toga prevenirati i spriječiti, u duhu premise da trebamo biti društvo s nultom stopom tolerancije na nasilje bilo koje vrste”, poručuje ravnateljica Centra za socijalnu skrb Vinkovci Nataša Vujčić.