Treći trijumfalni koncert Echoesa u vinkovačkom Saloonu!

Foto: Goran Čelig

Osječki bend Echoes nam se predstavio po treći put u Salooonu, prošle subote 12. rujna. Divno veče, ugodna temperatura te mnogobrojna publika koja je pohodila njihov nastup (s obje strane Glagoljaške ulice), vjerojatno je ovom kvartetu dao dodatni zamah da odsviraju odličan koncert i da se u Vinkovcima definitivno počnu osjećati kao kod kuće…

Sasvim je evidentno kako ovaj bend raste iz dana u dan i kako njihova odvažnost, sigurnost ali i silovitost, dominiraju tijekom cijele večeri odnosno tijekom njihova trosatnog nastupa. Velikom umješnošću su se uspjeli približiti stvarno šarolikoj publici, a svoje viđenje classic-hard-psychedelic rocka učiniti zanimljivim svim nazočnima, neovisno o glazbenim preferencijama.

I dalje im repertoar čine pjesme Jimija Hendrixa (Bod Dylana), Creedencea, The Doorsa, i dalje se osjeća velika sreća benda u izvođenju pjesama Pink Floyda (Shine On Your Crazy Diamond) ili pak Deep Purplea standarda kakvi su „Highway Star“ ili „Strange Kind Of Woman“. Ono što posebno impresionira kod Echosa, je kako kroz svoj prepoznatljivi i karakteristični repertoar i stil ustvari provlače neke posve druge pjesme koje uopće ne pripadaju svom interesnom razdoblju a opet zvuče nekako tako – Echoesovske. Pa smo tako u najezdi „60’s & 70’s“ zvuka bez problema čuli i vrlo dobre izvedbe kasnijih klasika, 80-ih i 90-ih, poput Billy Idolovog „Rebel Yell“, Princeaovog „Purple Rain“, Neil Youngove „Rockin’ in the Free World“, posebno dojmljive izvedbe Chris Isaakove „Wicked Game“ pa sve do Ekatarine Velike u „Ti si sav moj bol“ i Majki u „A ti još plačeš“. Kada svemu tome dodamo i vrlo nenametljivo predstavljanje vrlo dojmljivih vlastitih pjesama kakav je aktualni singl „Never Return“, te posebno dopadljiva floydovska „Alive“, užitak je apsolutan i potpun. Inače, za „Alive“ trenutno snimaju spot, i kako kažu, pjesma bi se u javnosti mogla pojaviti već za nekolio dana.

Pjevač i gitarist Mario Huj, moram primijetiti, i lookom sve više poprima izgled pravog lidera grupe, iako njegove pjevačke i sviračke vještine niti u jednom trenutku nisu bile dovođene u pitanje. Tomislav Jambrešić-Jambro, vrlo uvjerljivo svira (i šamara) klavijature te fantastičnim zvukom Hammond orgulja pojačava nam dojam kako smo s Echosom uspjeli naći vremensku crvotočinu koja nas je teleportiala na nekakav koncert od prije 50 godina. Vrijedna, sigurna i nadasve čvrsta ritam sekcija, koju čine basist Boris Janković-Baky (domaća verzija Duffa McKagana iz Gunsa) i naš Vinkovčanin Luka Kolak je stvarno fantastična, pa ne čudi da Hujeva gitara i Jambrešićeve klavijature mogu imati toliko upadljivu sviračku i stvaralačku slobodu.

Njihov je zvuk fantastičan, precizan i potpuno jednak onome kakvog smo naučili čuti slušajući Davida Gilmoura, Richieja Blackmorea, Jona Lorda i dr. velikane rocka.

Echoes sviraju u klasičnoj postavi, kao kvartet, s kakvim su nas upoznali primjerice Pink Floyd: gitara, klavijature, bas, bubanj, s dva vokala, od kojih je jedan dominantan dok će se drugi, sad prateći, sigurno s vremenom osloboditi.

Sve se ovo zbivalo pred oko stotinjak gostiju i posjetitelja Saloona, koji su se od početka koncerta prema bendu sasvim prijateljski postavili: svaki vrhunac izdašno su i gromko nagrađivali aplauzom te ostalim znacima odobravanja. Sve je to na kraju preraslo u prijateljsko časkanje s članovima benda i zajedničkim pićem. Odlična usluga i zadovoljna lica vlasnika Saloona i pristojna korektna publika sigurni su razlozi zbog kojih uopće ne čudi što se vrlo traženi Echoes na svaki poziv iz Vinkovaca uvijek vrlo rado odazivaju. Eschosi, do skorog viđenja ovdje ili negdje drugdje!