Bližimo se kraju naše priče o vinkovačkim kinematografima. Ovoga puta prisjetit ćemo se malo ozračja kakvo je vladalo ispred kina, ali i događanja u kino dvorani za vrijeme prikazivanja  filmova.

Filmovi su se svakodnevno prikazivali u dva večernja termina. Radnim danima u ljetnom periodu od 18 i 20 sati, a u zimskom u vremenu od 17 i 19 sati. Kada su se prikazivali filmovi poput spektakala Prohujalo s vihorom, Ben Hur i sličnih  koji su nešto duže trajali onda se mijenjala i satnica. Prvi termin bio je uglavnom namijenjen mlađoj, a drugi starijoj populaciji. Nedjeljom su se  filmovi prikazivali od 15 odnosno 16 sati kako bi bili dostupni i mlađima odnosno djeci školskog uzrasta. Također za najmlađe nedjeljom su se za vrijeme tzv. matineje prikazivali  filmove za djecu predškolskog uzrasta na čijem su repertoaru pretežito bili crtani i popularni dječji filmovi.                                                                                                                                     Tamo negdje do sredine 60-tih nije bilo dozvoljeno da maloljetnici posjećuju kasne večernje projekcije ili da se kreću po ugostiteljskim objektima u gradu. Posebno su učenici izbjegavali susrete s nastavnicima i profesorima, jer ako te snime i uhvate na djelu u gradu, znalo se što će sutra biti u školi, javna kritika, ispitivanje gradiva, čak i kazna. To je tada ocjenjivano kao veliki socijalni i društveni problem o koje su se vodile žustre rasprave. Takvo stanje ilustrira i jedan zapis objavljen u Vinkovačkim novostima iz kojega izdvajam jedan navod.

„…..Prošlih dana razmatrano je pitanje pohađanja malodobnika večernjih priredbi, naročito kino predstava. Primijećeno je, da se pred kino dvoranama na večer nalazi veći broj maloljetnika, koji posjećuju večernje predstave, a i prije same predstave i za vrijeme iste prave izgrede. U poduzimanju mjera za suzbijanje štetnog utjecaja na ovu djecu noćno skitanje, odlučeno je, da djeca mlađa od 14 godina ne smiju više posjećivati večernje priredbe i zabave.U koliko se ipak dogodi da se nalaze u gradu i oko prostorija, gdje se daju te predstave, bit će kažnjeni roditelji, a ukoliko ih nema, poduzet će se koraci za smještaj te djece domove …..“

Kako tada nije bilo drugih mjesta za zabavu i razonodu, posjete kinematografima ili plesnjacima bile su glavna i jedina zabava mladima. No, za posjet kinu trebalo je imati novaca kojih nije bilo dovoljno. Džeparac koji se dobivao od roditelja brzo bi se potrošio pa se onda mladež za odlazak u kino snalazila na različite načine.

Jedan dio tinejdžera koji je početno imao nešto novaca, kada su na programu bili popularni filmovi i velike gužve za kupovinu ulaznica, kupio bi desetine karata. Kada bi se blagajna zatvorila jer su karte bile rasprodane dočekao je svojih pet minuta. Zainteresiranima koji  su tko zna otkuda došli pred kino i nisu htjeli odustati od gledanja filma prodavali bi karte skuplje i po nekoliko puta od stvarne cijene.

I to je bio društveni problem koji se na razne načine pokušavao onemogućiti. Mnogi građani su negodovali, a neki o tome upućivali dopise Vinkovačkom novostima. Evo i nekih primjera. „…….. U nedjelju, oko 16,30 sati bile su na blagajni kinematografa Crvena zvijezda u Vinkovcima sve ulaznice rasprodane za drugu predstavu. Posjetioci su i dalje dolazili, te šta se moglo na stepeništu kinematrogafa vidjeti i čuti? Stariji, maloljetnici nudili su kino ulaznice po cijeni višoj za 100% od stvarne. Nisu izostale ni njihove glasne reklame: Evo kupite karte!

Šta možemo reći o ovom? Nadležni ne čuju ili ne će da čuju. ili, dok oni razmišljaju kako ovoj pojavi stati na put, šverc kino ulaznicama sve više cvate.

Ovakova pojava daje jednu vrlo nekulturnu sliku. I još više. Gdje ovakovi maloljetnici potroše tako stečene zarade? Danas na ovakav način, a kako možda sutra? Rješenje bi bilo jednostavno, uz samo malo dobre volje. Organi vlasti mogli bi ovakovim švercerima s vremena na vrijeme oduzimati ulaznice, što bi moglo biti samo pohvalno a i korisno za odgoj….. „“

„………neki kažu: Pa nek si djeca zarade izvjesni dinar, a mi se nećemo gurati! Što će na to reći mnogi pedagozi, učitelji, odgojitelji, pa i sami roditelji. Najzad – to je i kažnjivo, a ako pomažemo malim delikventima, sami sebi moramo pripisati posljedice za njihovo eventualno posrnuće. Zamislimo se oko toga  jer – možda će se među tom djecom naći i naš sin što svakako ne bi željeli . . .“

Uobičajeno je bilo i švercanje u kino bez ulaznice, ponekad i uz upotrebu sile. Veći dio takvih i sličnih pojava se pokušavao otkloniti prisustvom milicionara koji su takve odstranjivali iz kinodvorane. Kasnije takvim se poslom bavila zadužena osoba iz redova zaposlenika kina. Vjerujem kako se mnogi Vinkovčani sjećaju popularnog Redže koji je uspješno na svoj način uspostavljao red.

Bilo je doduše mahera koji su se na elegantniji način uvlačili u kinodvorane.Za ulazak u kinodvoranu morali ste imati dvije karte. Jedna izrađena na papiru u boji označavala je mjesto i red gdje ćete sjediti, a druga tiskana na bijelom papiru koju smo zvali financijska imala je kupon kojega su zaposlenici na ulazu u dvoranu otkidali. Kod većih gužvi maheri su stiskajući u ruci karte prilikom pokazivanja okretali financijsku kartu naopako, a ne gdje je kupon. U domaćoj radinosti od nekoliko financijskih napravili su jednu pomno ispeglanu i čuvanu u novčaniku i  uz takvu umjetninu pokušavali ući u kinodvoranu. Često je to i uspijevalo, no problem je nastajao pred početak prikazivanja filma dok se ne ugase svjetla. Moralo se sačekati i snimiti gdje je bilo praznih sjedala i onda se smjestiti. Kada je predstava bila dobro posjećena čekalo se i snimalo gdje se može sjesti i čim bi se svjetla pogasila hvatala pozicija. Taman kad pomisliš da je sve u redu odjednom se kao duh ukazivao Redžo s upaljenom baterijom koji je vršio kontrolu karata, a potom je slijedilo udaljavanje iz dvorane. Kada su ostali koji su na takav način ušli vidjeli što se događa nastajala je pometnja i bježanje da ih Redžo ne ulovi, no on je bio uspješan lovac.

Zanimljivo je bilo i za vrijeme filmske projekcije. Vinkovačka manguparija, pogotovo oni koji su film već gledali zabavljala se na prilično vulgaran način ometajući posjetitelje koji su došli uživati ugledanju filma. Na stranicama starijih godišta Vinkovačkih novosti pronašao sam nekoliko zabilješki i o tome.  „……Već duže vremena grupice neodgojenih maloljetnika teroriziraju posjetioce kino predstava svojim neizbježnim ispadima čiji se program sastoji od glasnih komentara, vike, dozivanja, prostačkih upadica i zviždanja. Treba samo prisustvovati jednoj kino predstavi da bi se doživio, odnosno preživio takav besplatni huliganski program! Kao po nekom pravilu oni obično zaposjednu prva mjesta, ali su tako glasni da ih je puna kino dvorana. Osobito je nesnosno slušati te duhovite kalambure za vrijeme boljih filmskih predstava, kad je ta grupica osobito raspoložena za svoje neukusne upadice. Zaista je vrijeme da se takvoj huliganskoj praksi stane na kraj, jednostavno udaljujući te izgrednike iz dvorane, kako bi se, osiguralo nesmetano promatranje programa ostalim gledaocima koji su, usput rečeno, uz prilično visoku ulaznicu pošli na dvosatnu razonodu, što im ova neodgovorna grupica pretvara u dvosatno maltretiranje, jer do sada nitko, a osobito odgovorno kinematografsko osoblje, ne poduzima ništa protiv tog huliganskog pašovanja po kino dvoranama našeg grada…….“„…….Često puta smo i sami imali priliku, da, gledajući neki film doživimo ugođaj glasnih komentara naših susjeda, kojima oni ističu svoje posebno filmsko znanje i tako nam besplatno daju raznorazna naravoučenija. Neki to podnose, a nekima ide na živce. Izgleda, da bi na koncu ipak bilo bolje, da malo suzdržimo svoj temperament pri raznim ljubavnim ili napetim scenama, a komentare obavimo u kućnom ili prijateljskom kružoku. To radi onih, koji ipak žele vidjeti film, a ne dolaze u kinematografe da prisustvuju našim stručnim debatama i komentarima….“  ……„Dio gledatelja ometao je praćenje predstave ostaloj publici najčešće zviždanjem, grickanjem bundevskih sjemenki, dobacivanjem (neukusnim, svakako), bacanjem opušaka ispred sebe u krila ili na kosu drugih gledalaca i na druge načine.…….“

„…….Moglo bi se još zamjeriti i biljeterkama, što u kino puštaju roditelje sa malom djecom, starom svega 3—4 godine. Ta djeca svojim plačem, pričanjem, pa čak (nažalost ima i toga) vršenjem svojih prirodnih potreba po koji puta u dvorani, također smetaju publici…..“

No, unatoč svemu kino dvorane bile su dobro posjećene, a  filmoljupci u koje sam i sam spadao odgledali stotine filmova.