Svoju prvu knjigu javnosti je predstavila Tena Lončarević. Pod nazivom “Nijemi monolozi” krajem prošle godine, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, izašla je njezina zbirka kratkih priča.
Tena Lončarević (1978.), rođena je Vinkovčanka, koja danas živi i radi u Županji kao učiteljica hrvatskoga jezika. Kako kaže, ako se izuzmu neki mladalački pokušaji, ozbiljnije počela je pisati relativno nedavno, negdje od 2017. godine. “To nije tako dugo razdoblje, ali pogodilo se da sam vrlo brzo počela i objavljivati, najviše na internetskim portalima, ali i u časopisima. Tako da je većina ovih priča već bila objavljena i mogu se naći na raznim internetskim stranicama. Međutim, meni je drago da sada postoji i ukoričena zbirka jer pripadam generaciji koja ne može čitati knjigu sa zaslona ekrana i mislim da se knjiga treba čitati u određenom ugođaju, opušteno i knjigu se mora imati u rukama kako bi ju se moglo u potpunosti doživjeti”, ističe Tena Lončerević.
A kada njezinu knjigu uzme u ruke pred čitateljem se otvara dvanaest kratkih priča, baš kako naslov kaže, nijemih monologa. “Riječ je o pričama koje su koncipirane tako kako i naslov zbirke kaže, dakle u jednoj monološkoj formi. U osnovi svake priče je jedan određeni lik, a naglasak nije stavljen na vanjske događaje već na to kako se stvarnost prerađuje u unutrašnjosti samoga lika. Dakle, priče su pisane u obliku monologa, a druga riječ iz naslova, nijemi, upućuje na to da likovi imaju svoj glas, međutim taj glas uglavnom nitko ne čuje. To je razgovor njih sa samima sobom ili s okolinom koja baš nema sluha za ono što oni imaju reći”, ističe autorica.
Problematika koju tematizira i koja muči njezine likove, različita je, a riječ je, kaže, o nekim teškim životnim situacijama, o sukobu pojedinca sa stvarnošću. “To su nekakve situacije koje dolaze izvana, a lome se unutar samoga pojedinca. To je ono što je u središtu svake priče. Neke društvene promjene, teške socijalne situacije, osobne borbe kao što su gubitak djeteta, borba s bolešću, sa starošću, brakom koji je možda ušao u razdoblje krize te, ono što mene jako zanima i što bih voljela i dalje istraživati, pitanje pamćenja, pitanje sjećanja, pitanje toga koliko uspomene oblikuju nas same i što smo mi kad bez uspomena ostanemo odnosno pitanje bolesti koja je, čini mi se, u zadnje vrijeme dosta prisutna među starijom populacijom, a to je demencija”, ističe naša sugovornica.
„Nijemi monolozi” 10. su knjiga biblioteke Književni svjetovi OMH u Vinkovcima
Njezine su priče, kaže, fikcija, ali nisu u potpunosti plod mašte, u njih su utkane neke stvarne sudbine. “Priče su fikcija, sve osim posljednje koja je, nažalost, inspirirana jednim teškim obiteljskim iskustvom. Međutim, nisu one nastale tako, ni iz čega, nisu izmaštane. Radi se zapravo o tome da ono što čujem u razgovoru s drugim ljudima uvijek nekako ostavi traga pa su i ove priče nastale, recimo to tako, promatranjem tuđih sudbina i razgovorima u kojima sudjelujem. Tako da one nisu u potpunosti plod moje mašte, ali da, fikcija su”, ističe Tena Lonačarević.
Među pričama je i ona naslovljena sa “Čvorište”, svojevrsni hommage rodnom gradu i djetinjstvu u Vinkovcima. “Kada živimo u određenom području, ugođaj toga prostora djeluje na nas kao pojedince i od toga ne možemo pobjeći. „Čvorište” je nešto što sam dugo željela napisati, ali to nije bilo jednostavno jer je tema dosta široka. Radi se, naravno, o željeznici, o tome kako je ona oblikovala život u Vinkovcima i onda kako su se stvari promijenile i kako se na pojedinačne sudbine odrazilo to kada su Vinkovci od jednog željezničkog čvorišta postali mali kolodvor. Tu imamo uključenu i onu ekonomsku problematiku i naravno, rat, koji nas je sve trajno obilježio, posebno ove generacije kojima ja pripadam, koje su odrastale 80-ih godina prošloga stoljeća. Jako smo osjetili taj veliki prijelaz između onoga vremena koje mi inače gledamo s nostalgijom kao vrijeme djetinjstva, igre i trenutka kada je došao rat, taj veliki rez kada nam se sve promijenilo. Društvena stvarnost postala je drugačija i nastupilo je nekakvo krizno vrijeme koje, nažalost, čini mi se da još uvijek živimo. Tako da je sve to provučeno kroz priču „Čvorište”, ta neka promjena paradigme u kojoj živimo”, ističe autorica.
„Nijeme monologe” Tene Lonačarević uredila je Višnja Sorčik. Fotografiju na naslovnici potpisuje Zrinka Džoić, a dizajn Ivan Lončarević. U prvu zbirku, inače, nisu ušle sve do tada napisane priče jer, kaže naša sugovornica, niti tematski niti stilski ne pripadaju ovom tekstu. Budući da te priče čekaju na objavljivanje, a nastaju i nove, na drugu knjigu ne bi trebalo dugo čekati. „Što će se s tim događati nije lako reći jer je samo izdavanje knjige dosta kompliciran i težak posao gdje i pitanje financija i podrške institucija ima vrlo veliku ulogu. Tako da o tome ne mogu ništa reći, osim što mogu reći da i dalje pišem, naravno”, ističe Tena Lonačarević.
Iz recenzije
„Nijemi monolozi” Tene Lončarević odlična je, izvanserijska zbirka. Odlikuje je stilska rafiniranost, osjećaj za detalj, elegantan i pročišćen jezik, suptilnost u prikazu najfinijih nijansi ljudske psihe, osobito onih pojedinaca koji uslijed teških situacija raznovrsne nemoći zaslužuju povećanu ljudsku i čitateljsku pažnju. Tematski i idejno, riječ je o pričama koje prije svega ukazuju na složenost ljudske osobnosti, na odsustvo razumijevanja kao životnu konstantu, osobito u kontekstu suvremenog, socijalno neosjetljivog i otuđenju sklonoga doba. Priče autorice Lončarević priče su koje poručuju da su i čovjek i svijet složeni fenomeni, da se najveća usamljenost najčešće živi u blizini drugih, da su propadanje, starenje, bolest situacije od kojih je nemoguće pobjeći. Isto tako, međutim, to su priče koje ukazuju na to kolika je uloga malih stvari, sitnih gesti pažnje, svakodnevnih sitnica, tople i sućutne rečenice, lijepoga sjećanja. Pokazuju kolika je uloga djetinjstva, kao i to koliko je životni tok nepredvidljiv, ispresijecan rukavcima koje nismo očekivali ili planirali. Riječ je o autorici čija se poetička moć zrcali u izvrsnom baratanju objema ključnim komponentama svake dobre i osviještene kratke priče: preciznim, biranim jezikom (ovdje uglavnom fine, lirske patine) i snažnim, uvjerljivim prikazom zbilje koje smo dio i koja nas nužno mijenja i oblikuje. Zbog svega navedenoga zbirka će nesumnjivo biti zanimljiva širokom krugu čitatelja različitih dobnih i iskustvenih profila. Izv. prof. dr. sc. Andrijana Kos-Lajtman
