Kontaktirajte nas

Povijest

Ulica bana Jelačića: I nekada pjevali smo o banu

Objavljeno

-

U prvoj priči o Jelačićevoj ulici bilo je riječi o imenima koje je ulica nosila u prošlosti. Nakon Domovinskog rata ulica je dobila današnje ime prema omiljenom hrvatskom banu Josipu Jelačiću. Gotovo da nema većeg naselja ili grada u Hrvatskoj a da jedna od ulica ne nosi ime u čast banu Josipu Jelačiću.
U svijesti hrvatskog naroda Josip Jelačić kao hrvatski ban i vojskovođa ima posebno mjesto i značenje kako zbog burne revolucionarne 1848. i 1849. godine te zbivanja u Austriji i Ugarskoj, tako i ukidanja kmetstva i drugih promjena do kojih je došlo u njegovo doba.
Narodu koji je tijekom prošlosti bio tlačen i težio slobodi Jelačić je bio simbol snage i ponosa, heroj. Zato i ne čudi kako je poklič „Ustani bane, Hrvatska te zove!”, koji je prvi put zabilježen 1867. g. postao pjesma koja je smetala svima onima koji su željeli vladati Hrvatima i Hrvatskom te su je i represivnim metodama zabranjivali.


Josip Jelačić rođen je u Petrovaradinu u Srijemu 16. listopada 1801. g. gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu. Jelačići su podrijetlom bili iz Like i ban je često isticao svoje ličko podrijetlo.
Josip Jelačić u osmoj godini života započeo je školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi toga vremena, gdje su se sinovi plemića i velikaša školovali i odgajali za administrativnu i vojnu službu u Carevini.
Uz hrvatski, govorio je njemački, francuski, mađarski, talijanski i latinski. Bio je dobar mačevalac, izvrstan strijelac izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa. Njegovi suvremenici govorili su kako je bio spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi.
U predasima vojnih pohoda pisao je pjesme od kojih su neke bile toliko popularne da su se pjevale kao koračnice u Habsburškoj monarhiji. Velik broj pjesama spjevan je i njemu u čast.
Prvu zbirku pjesama pod naslovom “Eine Stunde der Erinnerung” – „Trenutak uspomene“ objavio je u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. Širio narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjevao najpoznatije hrvatske budnice prateći se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često je ratovao s Turcima, a s nekima se i sprijateljio.
Od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća dobio je na dar rasnog konja bijelca na kojem je išao na bansko ustoličenje i poslije u pohod na Mađarsku.
Kralj Ferdinand I. imenovao ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapredio u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske. 8. travnja 1848. godine u Beču je položio bansku prisegu i imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.
Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelačić je za samo godinu dana bio promaknut čak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva feldzeugmeistera, što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.
Kao pedesetogodišnjak oženio se sa šesnaestogodišnjom Sofijom Stockau s kojom je imao kćer Anu koja je umrla od tifusa ne dočekavši ni godinu dana.
Preminuo je 20. svibnja 1859. godine u Zagrebu, a sahranjen na obiteljskom imanju u Novim Dvorima u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću. Spomenik mu je podignut i otkriven 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koji se do tada zvao Trg Harnice, a potom preimenovan u Jelačićev trg. Nakon osamdeset godina komunistička vlast u noći 25./26. srpnja 1947. godine uklonila je spomenik, ali ne i Jelačića iz srca i pamćenja Hrvata. Zahvaljujući Antunu Baueru 43 godine spomenik je čuvan u zagrebačkoj Gliptoteci i ponovo postavljen na Trg 16. listopada 1990. na Jelačićev rođendan.
Zato je i tako je Jelačić bio inspiracija svim Hrvatima koji su težili neovisnosti koja je napokon ostvarena Domovinskim ratom. U prošlom sustavu i bivšoj državi spominjane njegovog imena ili pjevanje pjesme „Ustani bane“ nije bilo omiljeno, već i kažnjivo.
S tim u vezi iznijet ću jedno osobno iskustvo, a vjerujem da su ga imali i drugi mladići ili osobe koji su negdje, nekim povodom zapjevali koji stih iz spomenute pjesme.
Bili su ljetni praznici. Moji prijatelji i ja završili smo drugi razred gimnazije, a ljeto smo provodili družeći se na Marici, Banji ili Barutani. Navečer je odlazak na Korzo bio neizostavan. Nakon toga posjećivali smo večernje sportske turnire na Lokosima, a na kraju negdje pred ponoć slijedio je odlazak na kultnu „Štajgu“ ili „Štaciju“ – vinkovački putnički kolodvor. Vesela i bezbrižna mladež sklona zafrkanciji zabavljala se uz malo više galame tijekom vikenda vinkovačkim ulicama, trgovima i parkovima. Znalo se ponekad malo i popiti: šerija, mentola pelinkovca ili kruškovca, no rijetko se tko opio, a da nije znao za sebe, kao što mladi danas čine teturajući ulicama i valjajući se po tlu uz bosutske obale, kako se to u žargonu kaže „mortus pijani“. Starija manguparija zabavljala se na način da je mlađe nudila tim slatkastim žesticama i dovodila ih u situaciju da kad malo „trgnu“ naprave mali show što je izazivalo salve smijeha i u narednim danima služilo za glavne teme zafrkancije. Znalo se i zapjevati i to lijepo, a ne revati i derati se kako to danas čuje vinkovačkim ulicama. Jedne večeri, raspravljalo se o sportu, najviše o nogometu. O toj temi svi smo mi bili dobri znalci i bili dobro informirani. U okviru Gradske knjižnice nalazila se čitaonica u kojoj su se mogle čitati novine iz gotovo svih republika tadašnje Jugoslavije. Mladima je posebno bila omiljena sportska štampa. Trebalo je pričekati i na red da bi se došlo do željenog lista. Za razliku od današnjih izvjestitelja koji uglavnom kronološki seciraju neku utakmicu i navode statistiku, nekadašnji ugledni novinari pisali su uoči i poslije svršetka nekog sportskog događaja osvrte, komentare, intervjue i slično te podrobno i znalački informirali čitatelje. Te večeri na široko se raspredalo o nekadašnjoj nogometnoj reprezentaciji te uspoređivali rezultati pojedinih generacija i njihovih susreta s tada najjačim reprezentacijama svijeta. Uglavnom od mnogih smo u međusobnim okršajima bili bolji, no teško smo izlazili s reprezentacijom Mađarske, bilo da se radilo o generaciji Puškaša, Kočiša, Kubale, preko Grošiča, Božika, Tihija, Gereča, Šarošija, Šandora do Benea, Alberta i Fazekaša pa i nadalje.
U raspravi i traganju za uzrocima neuspjeha koju smo vodili uključio se i poznati vinkovački „oriđinal“ koji nam se pridružio i pokušao nas utješiti miješajući sport, politiku i povijest. „ Doći će i naših pet minuta, ….. ma dobili su oni svoje“. Zapitali smo ga kada !? Odgovorio je: „ Pa u doba bana Jelačića“. To je bio klik za spontanu reakciju. Netko je uzviknuo: „To“, a iz svih grla zaorile su se riječi iz pjesme „ Ustani bane Jelačiću…“ Nije to bilo iskazivanje nekakve mržnje prema susjednoj državi, narodu i sportskom suparniku, nego nekakvo oslobađanje od frustracije i sportskog kompleksa od kojega smo patili, a od kojega nas nisu mogli izliječiti ni takvi majstori kakvi su bili Beara, Crnković, Stanković, Čajkovski, Horvat, Bobek, Mitić, Zebec, Vukas te Galić, Šekularac, Jerković, Zambata i drugi nogometni velikani bivše države koji su spadali u svjetsku nogometnu elitu. U školama se prema tadašnjim ideološki obojenim programima iz povijesti nije puno učilo o Jelačiću. Više se naglašavalo njegovo sudjelovanje u gušenju mađarske revolucije, a manje apostrofiralo kao nacionalnog junaka koji je pripadao narodu s kojim su se u svojim „prepucavanjima“ poigravali Beč i Pešta i po potrebi koristili ga za ostvarenje svojih ciljeva i na kraju ga uvijek prevarili.
Taman kad smo se najbolje glasovno uštimali iz tame iza „limenki“ koje su se nalazile u neposrednoj blizini kolodvora pojavila su se dva milicajca. Kad smo ih ugledali naš neokrunjeni zborovođa i „prvo grlo“ neobičnog zbora, okrenuo je na bećarac, no bilo je kasno. „Cajkani“ kako smo ih nazivali, započeli su s našom identifikacijom i pravljenjem popisa temeljem kojega će se navodno poduzeti neke aktivnosti kako bismo za narušavanje javnoga reda snosili konzekvence. Jedan od milicionara bio je iz Kolodvorskog bloka i većinu od nas i naše roditelje je dobro poznavao. Nakon provedene identifikacije smo se razišli i razmišljali što će biti sutra. Što će reći roditelji ? Iduće večeri nije nam bilo do pjesme. Zabrinuti i pokunjeni skupili smo se na Korzu da razmijenimo informacije, no o našem slučaju nitko ništa nije znao, niti se priča pročula gradom. Idući dan u predvečerje moj otac se vratio kući iz dnevne smjene sa željezničkog kolodvora gdje je radio i zapitao me: “ reci mi sine jel’ ti u „Maksimu Gorkom“ samo sviraš u tamburaškom zboru ili si postao članom još nekakve sekcije?“ Iznenadio sam se i zapitao: „ otkud ti takva ideja?“, a odgovor je bio: „pa priča se da si član nekakvog „noćnog pjevačkog zbora“ koji po Vinkovcima pjeva kojejakve pjesmice koje nekima nisu po volji.“ Zaključio sam kako je sigurno susreo susjeda milicionara koji mu je ispričao o našem „uličnom pjevačkom nastupu“. Na kraju milicionari nas nisu nigdje prijavili jer bi pisanjem zapisnika i izvješća sebi napravili posla i problema, pa se sve završilo na prijekorima i opomenama na naš račun.
Mnogi drugi koji su iz raznoraznih razloga i bez zle namjere, po sustav i državu zapjevali „Ustani bane“ ili „Vilu Velebita“, najčešće što je bila zabranjena, zaradili su kazne pa čak i zatvor. Danas nije zabranjena, a ni ne pjeva se često.

Aktualno

Vinkovčani su i 1972. planirali dodatno „ozeleniti” svoj omiljeni grad

Objavljeno

-

Napisao/la

    786 pregleda
FOTO: Facebook profil 'Vinkovci kroz povijest'

Ovaj se tjedan naveliko sadilo u Vinkovcima, a riječ je o motivaciji mladih i još mlađih u inicijativi Zasadi drvo, ne budi panj! u kojoj su sudjelovale Tehnička škola Ruđera Boškovića, Srednja strukovna škola Vinkovci i Katolički dječji vrtić Eden.

Zasukali su rukave, uhvatili štihaču i dvorišta svojih škola i vrtića ozelenili novim sadnicama koje im je donirala Poljoprivredno-šumarska škola, u suradnji s Upravom šuma Podružnica Vinkovci. Prilikom sadnje svi su bili složni u jednom – ako želimo sačuvati okoliš, spriječiti globalno zatopljenje, pa na samom kraju i živjeti u zdravijem i čišćem okruženju, već se danas moramo uhvatiti posla jer će sutra možda biti prekasno.

Istom su se mišlju vodili i Vinkovčani davne 1972. pri organizaciji „Akcija ozelenjavanja”. Naime, u arhivi Vinkovačkog lista pronašli smo članak u kojemu se navodi kako je tadašnje poduzeće „Komunalac” izradilo plan na osnovu obilaska terena u svih sedam mjesnih zajednica u Vinkovcima, u kojem su bile navedene vrste zelenila, troškovnici, potrebne količine sadnog materijala, ali i radovi koji se trebaju izvesti kako bi grad na Bosutu bio „ekološki prihvatljiviji” i ljepši za život.

Za navedeno su planirali izdvojiti 35 milijuna starih dinara, a kako novčanih sredstava nikad nema dovoljno, odlučili su u cijeli proces uključiti i građane. „…ali ti bi se troškovi mogli smanjiti, ako bi u akciji sudjelovali sami građani, omladina i pripadnici JNA”, istražio je kolega novinar dodavši kako bi se uključenjem mjesnih zajednica ukupan trošak mogao smanjiti za čak 6,5 milijuna starih dinara.

„Vjerujemo da će akcija ozelenjavanja naići na punu podršku građana i drugih faktora, te u potpunosti riješiti pitanje zelenila u Vinkovcima i na taj način gradu dati ljepši izgled. Sigurno je da značaj akcije ne smije biti uvjetovan financijskim sredstvima, koji nisu tako velika, da se ne bi mogla osigurati, jer su koristi ozelenjavanja višestruke i dobro poznate”, živjeli su ispred svog vremena te 1972. godine, kao da su znali koliko će velik problem planetu Zemlji predstavljati munjeviti razvoj industrijalizacije i urbanizacije.

Nastavi čitati

Aktualno

Vinkovčani su 1993. predlagali novi praznik – Dan svinjokolja

Objavljeno

-

Napisao/la

    886 pregleda

Dolaskom hladnijeg vremena misli pravih Slavonaca uglavnom preokupira jedna stvar: Kako, kada i gdje će imati svinjokolju i napuniti svoje frižidere za zimu?

Uvijek se tu radi o više dana jer nije to akcija od nekoliko sati, kuće su ispunjene ljudima, mirisom svježeg mesa, na stolu su salenjaci i svježe istopljeni čvarci, a za sve je zadužen jedan majstor, odnosno mesar kojeg ostali članovi obitelji i prijatelji pomno slušaju jer on određuje koliko zasoliti meso, tko će miješati meso za kobasice, a tko biti mali od noža.

Iako je sve manje ljudi u Vinkovcima koji štuju ovaj stari običaj, oni koji su mu ostali vjerni i dalje sve rade onako kako su to radili naši stari. Tako je u kolumni Bać Jose u Vinkovačkom listu, 19. studenog 1993. opisano kako to izgleda prava slavonska svinjokolja: „Na svinjokolja se uvik strefi nekaki jarac pa moš o tom divanit pol godine. Sičam se daje prid petšest godina u Vrbanji moj pajtaš i imenjak Josa Krampus posolijo kobasice praškom za veš a kadse meso počelo pinit pita ga Snaš Eva Lovrina Josa što ti prvo pereš meso a tek potljam praviš kobasice.“

Dobro je poznato da su Slavonci narod izuzetno pozitivnog i vedrog duha, a isto je tako njihova specifičnost u činjenici da svaki odrađen posao moraju dobro zaliti s kojom čašicom rakije pa ne čudi da se ovakve situacije, ali u manjem obujmu, sigurno događaju i danas.

Nekada davno Dan Republike 29. studenog bio je neradni dan i to je bilo vrijeme u kojem se u većini domaćinstava odrađivala svinjokolja, a Bać Josa je predložio uvođenje novog praznika u Slavoniji, pa makar se on zvao dan svinjokolja – „Tolko se nakiselilo kupusa i spremilo graa da se pitam oćel bit dosta svinja da se sve to pojide. A gladni usta ima kolko oš.“

Koliko su pažnje pridavali ovom starom običaju potvrđuje i činjenica da je autor teksta davne 1993., sa svojim prijateljom, Tadijom Kostolomcem, htio objaviti oglas u Vinkovačkom listu „Koljem po kuća i nosim nožove telefon taj i taj“, ali plan im je imao veliku manu jer su već tada ljudi u gradu donosili polutke svinja sa sela, što njih dvojica nisu smatrali pravom svinjokoljom.

Spas su na tren pronašli u „Najdorfu“, ali sreća nije dugo trajala jer su mještani Novog Sela imali svoje mesare pa im, usprkos opisu „Cina umirena, posluga prva liga, a sve pokoljemo do mraka“ nisu bile potrebne usluge ovog osebujnog dvojca.

Nastavi čitati

Aktualno

Na Borincima davne 1969. u berbi jabuka sudjelovalo četiri tisuće berača

Objavljeno

-

Napisao/la

    980 pregleda

Prije nekoliko dana obilježili smo Dan jabuka, učenici mirkovačke osnovne škole tim su povodom obradovali starije i nemoćne u Domu svojim pismima i jabukama, a mališanima u Andrijaševcima podijeljene su u znak zdravog načina života i potpore lokalnim proizvođačima. Svima nam je dobro poznata uzrečica „Jedna jabuka na dan, tjera doktora iz kuće van“, a govori o blagodatima ovog ploda za naše zdravlje.

Listajući arhivu Vinkovačkog lista, naišli smo na članak o nekadašnjoj najvećoj plantaži jabuka u Europi, ponosu vinkovačke privrede. „Svud uokolo, kao talasasto more prostire se voćnjak. Jabuke, rumene i zlatne jabuke. Nepregledan, maštovito zamišljen i ostvaren na krajnjim istočnim izdancima slavonskog sredogorja. Ljeska se mlako jesensko sunce na svelim narančastim i purpurnim listovima. Bogati plodovi zemlje i ljudskog mara već su obrani vještim, otvrdlim prstima berača“, napisano je davne 1969. godine.

Na Borincima su tada rasle jabuke koje su se izvozile u sve velike gradove na području bivše države – Zagreb, Split, Beograd, Ljubljanu, a o velikom uspjehu govore i brojke. Ukupni prihod tadašnjeg Kombinata „Borinci“ iz godine u godinu imao je visoku stopu rasta. U društvo milijardera ušao je 1965., dvije godine nakon ostvarili su ukupan prihod od 1,6 milijardi starih dinara, a ta se brojka samo godinu dana poslije povećala na 3,6 milijardi.

„Valja napomenuti da je ovakav tempo porasta ostvaren isključivo u ovom kolektivu – bez ikakvih integracija s drugima“, navedeno je u članku s podatkom da je te iste godine bilo zaposleno 270 stalnih radnika, a ako bi se toj brojci pridružio broj i onih zaposlenih na određeno vrijeme, s njima je prelazio tisuću, a u berbi jabuka 1969. sudjelovalo je preko četiri tisuće radnika iz gotovo svih mjesta vinkovačkog područja.

A kako ne bi sve ostalo na pukim brojkama i podacima, za kraj vam donosimo ulomak iz knjige dojmova posjetitelja pod nazivom „Plantaža Borinci – dio savršenstva“ u kojemu se navodi što su Borinci značili našem kraju – „Za prosvjetnog radnika iz Slavonije plantaža predstavlja oživotvorenje Mrtvih kapitala iz djela Josipa Kozarca, za članove kolektiva Nogometnog kluba „Sarajevo“ ona je dio savršenstva, a književnik i akademik Dragutin Tadijanović samo je: jedan od mnogih koji se dive jedinstvenom voćnjaku“.

FOTO: Vinkovački list, 7. studenog 1969.

Nastavi čitati

Zadnje objave

Aktualnoprije 2 sata

Božićni koncert Marije Vidović i Zagrebačkog komornog orkestra

Kulturni centar Vinkovci u programu Adventa u Vinkovcima večeras je priredio pravu glazbenu poslasticu – božićni koncert koji su u...

Aktualnoprije 5 sati

Odličan nastup vinkovačke tenisačice Leonarde Kajkić

Na HEP Dvoranskom državnom prvenstvu u Virovitici za juniorke do 18 godina iz kalendara Hrvatskog teniskog saveza, članica Teniskog kluba...

Aktualnoprije 6 sati

Od sutra privremena regulacija prometa u dijelu Vatrogasne ulice u Vinkovcima

Grad Vinkovci izviješčuje građane kako će u razdoblju od 6. prosinca 2021. godine do 22. siječnja 2022. godine na snazi...

Aktualnoprije 7 sati

Općina Nuštar: Studentske stipendije 800, a srednjoškolske 400 kuna

Općina Nuštar objavila je javni poziv za dodjelu stipendija za akademsku odnosno školsku 2021./2022. godinu, studentima i srednjoškolcima koji se...

Aktualnoprije 8 sati

Nebeskoplavi po teškom terenu remizirali u Zmijavcima

Cibalia je posljednjem kolu jesenske dionice gostovala kod Croatije i remizirala s 1:1. Treba čestitati jednoj i drugoj momčad na...

Aktualnoprije 8 sati

Hrvatska bilježi 2796 novooboljelih, preminulo 68 osoba

U posljednja 24 sata zabilježeno je 2.796 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 te je broj aktivnih slučajeva u Hrvatskoj danas...

Aktualnoprije 9 sati

Rustikalna haljinica – od ideje do bronce u mjesec dana

Na Ekonomskom fakultetu u Osijeku održano je 3. Milenijsko natjecanje iz kreativne industrije i to u tri kategorije – Kreativni...

Aktualnoprije 11 sati

U Nijemcima otvoreno klizalište veličine 200 četvornih metara

Iako se zbog tehničkih razloga otvaranje klizališta malo odužilo, na radost svih generacija iz Općine Nijemci javljaju kako je ono...

Najčitanije