Nakon uspješne epizode u mostarskom Zrinskom, trener Krunoslav Rendulić preuzeo je klupu azerbajdžanskog Sabaha. Baš kao i u Mostaru, put Bakua sa strategom iz Cerne krenuo je i kondicijski trener Domagoj Perić, Vinkovčanin koji nam je otkrio kako je prošla sezona, ali i kakav je život u ovoj dalekoj zemlji.
Kako nam je Perić rekao na početku razgovora, Sabah je ostao bez trenera krajem siječnja, a izbor trenera i stožera trajao je više od mjesec dana tijekom kojih je klub provjeravao i najsitnije detalje. Osim Domagoja, stožer čine prvi pomoćnik Saša Sabljak te ostatak domaćeg kadra, a uskoro bi se trebao pridružiti i analitičar Filip Lekić.
„Sabah je prošle sezone bio drugi, a u europskim kvalifikacijama poražen je na penale od Partizana. Imali su dobru momčad, ali su glavne igrače rasprodali te su na zimu bili osmi. Ambicija je ponovno bila izboriti Europu, to se činilo kao nemoguća misija, a krajnjim rezultatom smo prezadovoljni, pobijedili smo u 8 od 11 utakmica. Nismo zadovoljni samo s bodovima, nego što smo u zadnje dvije utakmice izgledali najbolje na terenu“, kazao je Perić, a Sabah je sezonu na kraju završio na trećem mjestu s čime je ponovno izborio Europu.
U azerbajdžanskom nogometu dominira Qarabag koji je u Europi namučio i Bayer Leverkusena, prvaka Njemačke. Međutim, Sabah ih je uspio poraziti, a kako Perić kaže, u ovoj ligi igra se intenzivnije nego u BiH, ali s više tehničko-taktičkih pogrešaka.
„Iako je zemlja kulturološki različita od Hrvatske, nismo doživjeli preveliki šok. Baku je prekrasan grad s karakteristikama velegrada. Na neke stvari morate se priviknuti, velike su gužve, stadion je udaljen od centra 22 km, tako da se nerijetko do njega vozimo i preko sat vremena. Policija je stalno na cesti, kazne za ne uključivanje žmigavaca su svakodnevne, a ako i pomislite dodirnuti punu liniju, bolje je da se sami prijavite policiji“, kroz smijeh je ispričao Domagoj koji je nadodao kako je Taxi izrazito jeftin, a većina stanovništva priča azerbajdžanski i ruski, dok se rijetki dobro služe i engleskim jezikom.
S obzirom na veliku prometnu gužvu, na jedan trening zna „otići“ i po šest sati u prosjeku, a ostatak vremena akteri ove priče provode uglavnom po centru Bakua, bilo na ručku, večeri, kavi ili u teretani. Azerbajdžanski nogomet, barem što se tiče klupske razine, već odavno nije bauk, a trenutno u ovoj ligi igraju igrači poput Filipa Ozobića koji igra za Neftci Baku, a čak je dobio i azerbajdžansko državljanstvo i upisao je nastupe za njihovu reprezentaciju. S njim svlačionicu istog kluba dijeli i Ivan Brkić koji je u sezoni 2017./2018. „čuvao mrežu“ Cibalije, a u ovoj zemlji još je legenda Dinama Džemal Mustedanagić i njegov sin.
„Što se tiče razlike u poslu, najveća je razlika u komunikaciji. Potrebno je biti kreativan i jasan prilikom objašnjavanja zadataka na terenu, a dosta komunikacije se obavlja i preko prevoditelja. Ako nadodamo i različite kulture iz cijelog svijeta, onda možemo zaključiti da je ovo ogromno novo iskustvo u karijeri“, zaključio je ovom prilikom Domagoj Perić.
