U ovom ludom svijetu brzog života i digitalne komunikacije, Martina Lugarić otkrila je način kako spojiti tradiciju sa suvremenom estetikom. Laički rečeno, svoju strast pronašla je u ručnom vezu, podsjećajući nas na važnost strpljenja, ručne izrade i kreativnosti. Mlada umjetnica iz Jarmine, buduća magistrica medicinske biokemije i laboratorijske medicine, otkriva nam kako izgleda njezina priča igre konca i igle, koja ju je od dječjih goblena dovela do vlastitog brenda.
Ljubav prema ovoj vrsti ručnog rada, priča nam 23-godišnjakinja, započela je još u osnovnoj školi kada je vruća slavonska ljeta provodila uz ventilator izrađujući male dječje goblene. Sate i sate potrošila je u njihovo stvaranje, čak je bila izvezla sve goblene dostupne u trgovinama u Vinkovcima, naravno primjerene njezinoj dobi. Onda je zbog obaveza u školi i na fakultetu na neko vrijeme zanemarila ručni vez, sve dok joj se prije dvije godine na internetu nisu počeli pojavljivati razni ručni radovi koji su ju podsjetili na zatomljenu ljubav.
„Bila sam tada u dosta stresnom periodu pa mi je vezenje dobro došlo. U početku sam radove izrađivala ‘sebi za dušu’ i koristila ih za uređenje stana, a s vremenom sam ih počela izrađivati i bližnjima kao poklone. Na nagovor sestre prije nekih godinu dana otvorila sam Instagram profil gdje mi je primarni cilj bio imati fotke radova na jednom mjestu, ali s vremenom je neočekivano krenula velika zainteresiranost javnosti. Mom studentskom budžetu odlično je došao koji euro više, k tome još zarađen kroz nešto što zbilja volim raditi”, priča nam ambiciozna Martina.
Pojašnjava nam kako je riječ o tehnici sličnoj goblenu jer koristi slične konce za izradu, ali razlikuje se od goblena i cross stitcha (križnog boda) po tome što ne koristi jednu vrstu boda repetitivno već mnoštvo različitih vrsta bodova. Veze na različitim tkaninama, za različite prigode i koristeći mnogobrojne vrste šavova.
„Ono što je osnovni materijal svake vezilje jest bambusov ili plastični obruč na koji se zategne tkanina, sama tkanina, igla i konac. Vesti mogu na raznim tkaninama, bitno da platno nije prečvrsto da igla može proći kroz njega, a da se ne ošteti. Za vez mi je najdraže deblje pamučno platno, ali vezem i na odjeći, traperu, platnenim torbama i slično. Bitno je imati i dobre škare i dobro ljepilo za tkaninu. Kemijska ”piši briši” koja nestaje pod utjecajem topline mi je bila game changer u vezu jer sam se uvijek mučila s time kako u potpunosti sakriti nacrtanu skicu ispod konca. I moram priznati kako je dvostruko ljepljiva traka spas kod ljepljenja viška platna iza obruča. Ovo su stvari bez kojih ne mogu raditi, a na radove volim dodati i primjerice perlice, mašnice, čipku ili „googly eyes” ako je u pitanju neki neozbiljan rad”, detaljno nam je ispričala mlada Jarminčanka s trenutnom adresom u Zagrebu.
U cijelom procesu, napominje, jednostavno uživa. Sve počinje uređivanjem skice na računalu koju potom precrta na papir. „Skice precrtavam jer mi vlastoručno crtanje nije jača strana”, smije se Martina. Zatim postavlja platno na obruč i dolazi do glavnog dijela s iglom i koncem, dijela u kojemu nastaje ona prava magija. Vez završava uređivanjem stražnje strane (treba sakriti okrajke konca i nered), a to joj je, pojašnjava, najjednostavnije napraviti ljepljenjem filc papira na rubove obruča. Na filc pričvrsti i kukicu kako bi se rad mogao objesiti, ako ona već ne postoji na obruču. Za kraj stavlja primjerice mašnu s prednje strane na vrhu rada kao ”cherry on top”.
„Trajanje procesa je neodređeno, ovisi o tome imam li vremena kontinuirano raditi ili je rad isprekidan pa mi onda svaki put treba da se ‘zagrijem’, ide li mi sve iz prve ili moram popravljati nešto. A i svaki rad je drukčiji i nema nekog pravila, čak ni za dva ista rada mi ne bi trebalo isto vremena. Ali ako moram reći neki broj sati za ”prosječan” rad bez puno detalja, mislim da bi to bilo između šest i sedam sati”, napomenula je naša sugovornica.
Ime Martininog brenda Vezikula nastao je doslovno u deset sekundi od odluke otvaranja profila. Kako ističe, Vezikula je često korišten pojam u staničnoj biologiji, medicini i farmaciji koje su njoj bliske struke, a u sebi naravno ima i riječ ‘vez’. „Kasnije sam shvatila i da dvodimenzionalni prikaz vezikule na slici podsjeća na obruč”, dodaje.
Ponekad joj bude teško uskladiti sve obaveze, no bez obzira na to, mnoštvo je toga što još želi isprobati. Osim veza na obruču, izrade privjesaka, pernica i platnenih torbi, trenutno je u fazi isprobavanja veza na odjeći što je dosta zahtjevnije u odnosu na dosadašnji rad, a velika joj je želja organizirati radionice vezenja te tako ljubav prema ovom zanatu prenijeti na druge.
Bilo kako bilo, mi se uistinu nadamo kako će Martini ovaj ručni rad ostati izvor inspiracije i radosti, da će joj kreativnost postati osobni pečat i da će nastaviti dokazivati da tradicija ručnog veza može opstati unatoč izazovima modernog svijeta.
