„Thompson je na Hipodromu nosio cipele u kojima se 1991. branio Vukovar!”, jučerašnji je naslov teksta na Indeksu nakon što je tvrtka Borovo sjajno marketinški iskoristila trenutak i specijalno za ovu priliku hrvatskom pjevaču ručno izradila Zenge, gležnjače koje su postale simbol vukovarskih branitelja 1991. Istovremeno ‘vickasti’ tabloid s one strane Dunava poznat i kao Informer piše: ”Jezivo! Tompson na ustašijadi nosio cipele u kojima je klao Srbe u Vukovaru”, aludirajući dakle na iste te borovske Zenge, po kojima su, podsjećamo ako ne znaju što je bilo, prokazivani i razdvajani hrvatski branitelji u zatočeništvo ili na izravnu egzekuciju. Pa ponovno Informer: „Pola miliona Hrvata urlalo “za dom spremni”: Sad je jasno zašto toliko mrze Srbe i zašto toliko ulažu u rušenje Srbije”, počevši članak s rečenicom „Juče je u Zagrebu održan najveći nacistički skup na tlu Evrope od završetka Drugog svetskog rata”… I hrpu sličnih, huškačkih tekstova koji, iako zabavljaju, nisu dobra poruka. Degutantni su.
Potrudili su se tendeciozno servirati informacije i neki domaći mediji.
„Znači, jedan huškački portal objavi članak pod naslovom “Europska komisija reagirala na Thompsonov koncert i Plenkovića”. Onda čitaš članak i shvatiš da EK uopće nije reagirala nego da je taj portal poslao sugestivni upit oko koncerta MPT-a te da je glasnogovornik EK-e odgovorio samo s načelnim stavovima bez da se uopće izravno referirao na koncert, i ništa više. Koja perfidna manipulacija, i ne jednom”, piše novinar, urednik i kolumnist Zvonimir Despot na svom Facebooku.
Bespredmetno je uopće i razglabati o interveniranju u tekst neke pjesme, tzv. izmjene i dopune zbog dnevnopolitičkih klimatskih promjena za plus ili minus kod svojih simpatizera, ako se zna primjerice da je Bojna Čavoglave nastala kao svojevrsna budnica devedesetih iz pera jednog hrvatskog vojnika i kao takva nikada nije bila zabranjena. Sjetimo li se Josipine inauguracijske izvedbe Lijepe naše domovine, uz dužno poštovanje prema hrvatskoj glazbenoj divi, sjajnoj umjetnici i performerici, većina javnosti složila se kako se u državnu himnu ne intervenira, ni pod koju cijenu.
„Zovu divljine” nisu odoljeli ni mediji u Hrvatskoj još očitije se potvrdivši u podjelama kao preslika polariziranog političkog spektra utažujući glad i žeđ svoje publike. Ovih dana vrište klikabilnim naslovima, emitirali su izvanredni program kao kada je papa preminuo, raja se kači, a vlasnici trljaju ručice, broje prihode oglašivača i smiju se svjetini u lice. Ne treba se zanositi, svi igraju za neki tim, kakvima god se predstavljali. Neovisnost je utopija ako se nadate ičemu sličnom, samo je razlika što su vam stavu bliži ili dalji. Kao primjerice političari koji blokiraju neistomišljenike na svojim društvenim mrežama živeći u balonu lajkova osobne istine, a kako bi na izvan ostavili dojam da ih većina podržava jer baš su oni taj mesijanski spasitelj s kojim će nam teći med i mlijeko. To su te opasnosti virtualne stvarnosti koje se nameću po dobro znanoj špranci ispiranja mozga i tisuću puta izgovorenoj laži koja 1001. put postaje istina. Kako za koga.
Na svoje su došli i analitičari, i opinionmakeri, i kolumnisti, i komentatori.
„Danima već, vrlo nevoljko, objašnjavam preintelektualnim prijateljima da Marko Perković Thompson NIJE hrvatska verzija Baje Malog Knindže niti je Баја Мали Книнџа nekakav srbijanski ili srpski ekvivalent Marka Perkovića Thompsona. Osnovna razlika je da MPT pjeva kao pobjednik a BMK kao gubitnik. Nadam se da tu nema potrebe dalje elaborirati, ako treba to vam neću ja”, osvrnuo se u uvodu svog komentara na Facebooku, novinar i komentator Zoran Kusovac.
Zanimljivo, kada je Aleksandra Prijović punila zagrebačku Arenu obarajući rekorde prodanih koncerata, dio medija sklon lijevom političkom establišmentu, senzacionalistički je brojao dvorane i pumpao Priji mišiće. Kakti desni su rogoborili. Osobno, do tada pojma nisam imala tko je pjevačica i kakav glazbeni opus upražnjava. Žena radi, zarađuje i od toga živi, pri tome nikoga ne vrijeđa okupljajući u pjesmi svoje fanove kao i Marko Perković samo ih je on, Hrvat, odjednom okupio na jednom mjestu doživjeti ranije nikada viđen spektakl u glavnom gradu Hrvatske. Zajednička im je, kažu, publika. Ne baš sva, većim dijelom, što je ruku na srce istina, a najvažnije je da su se ljudi, čak čitave obitelji, dobro proveli i kući otišli emotivno ispunjeni.
Osim iskakanja “veselih” pojedinaca, čitamo i slušamo one koji su bili, sve je prošlo miroljubivo u zajedništvu, što je najljepša poruka poslana s jednog organizacijski tako zahtjevnog projekta. Vrhunac komunikacijskog autogola, nakon što je sve dobro prošlo, u sudačkoj nadoknadi postiže zagrebački gradonačelnik s izjavom: „Dok sam ja gradonačelnik Zagreba, više se neće održavati koncerti s više od 100.000 posjetitelja na javnim površinama”, zapečatio je na presici Tomislav Tomašević. Koga briga, pola milijuna ljudi koji su bili na koncertu, sigurno ne. Njegovi razlozi sada više nikoga ne zanimaju, osim, nadajmo se, njegove komunikacijske stručnjake.
Zaključimo. S obzirom na međunarodnu odnosno situaciju u okružju, čini se kako je ovaj Perkovićev koncert, promišljeno ili ne, „tempiran u tajmingu”.
