Našu šetnju kroz prošlost i sadašnjost Duge ulice nastavljamo novom pričom. U zbijenoj gradnji, niza koji se od Robne kuće VI-VA gdje se nalazi trgovina Varteks prema zapadu se nalazi zanimljiva katnica izgrađena oko 1820. godine u duhu graničarskoga baroka. Ulično pročelje pomaknuto je s utvrđene ulične crte prema nogostupu s kolonadom u prizemnom dijelu, otvorenoj s tri lučna otvora. U katnom dijelu su četiri skladno postavljena prozora, a pročelje završava s potkrovnim vijencem. Nakon nekoliko adaptacija ukrasi oko prozorskih okvira kao i „kibic fenster“ nisu obnovljeni.
U daljnjem nizu ulice slijede dvije osobite zgrade izgrađene u duhu secesije. Uz spomenutu baroknu katnicu na mjestu prizemne kuće oko 1929. g. izgrađena je katnica. U njezinom prizemlju nalazi se bočno postavljeni ulaz i dva sukladno postavljena i lučno završena izloga. Katni dio sastoji se od dva višekutna, poligonalna erkera koje spaja balkon s ogradom od kovanog željeza.
Na potkrovnom dijelu u sredini nalazi se valovito stilizirani zabat, a balkon ograđen stupcima oblikovanom ogradom, povezuje potkrovne dijelove erkera.
Ukrasi u potkrovnom dijelu erkera oblikovani su u vidu cvjetnih vijenaca. Sklad i ljepota oblika oduševljava Vinkovčane, ali i posjetitelje grada. Ta kuća pripadala je obitelji Viktora Urbihe o kojemu sam u ovoj kolumni u nekoliko mahova već pisao.
Spomenuta katnica u secesijskom stilu sagrađena je prema nacrtima poznatog vinkovačkog arhitekta Dragutina Baslera o kojem sam također objavio neke podatke u tekstovima ove kolumne. U prizemlju desetljećima se nalazila prodavaonica obuće tvornice „Fruška gora“ iz Rume, a nakon Domovinskoga rata tvornice obuće Šimecki. Dragutin Basler je značajna osobu iz vinkovačkog povijesnog miljea. U Vinkovcima se i danas nalazi nekoliko lijepih i očuvanih zgrada koje je projektirao ovaj vrsni arhitekta. Najznačajnije su Schlesingerova dvokatnica na raskrižju Zvonimirove i Ulice Jurja Dalmatinca, Dom Hrvatskog sokola sagrađen 1927. g. te zgrada Hrvatskog doma koja je razorena za vrijeme topničkog napada na Vinkovce tijekom Domovinskog rata, a potom i srušena.
Projektirao je zgrade šumarija i stanove za zaposlenike Brodske imovne općine, mostove i slično. Obnašao je funkciju gradonačelnika i bio predsjednik HGŠK Cibalije. Besplatno je projektirao i aktivno s tadašnjim mecenom i predsjednikom HGŠK Cibalije Martinom Ballingom sudjelovao u izgradnji nekada vrlo lijepe tribine na starom igralištu u Lenijama. Do te zgrade u secesijskom stilu izgrađena je također na mjestu prizemnice, oko 1920. zgrada prepoznatljiva po pročelju s crvenom klinker opekom. U prizemnom dijelu su izlozi i bočno postavljen uski kolni ulaz. Katni dio asimetrično je riješen istakom zidne plohe – erkerom, koji se nalazi iznad kolnog ulaza. Katni dio krase lijepo oblikovani prozori.
U potprozornim dijelovima pročelje je ukrašeno cvjetnim ornamentima u žbuci. Krovište zgrade je složeno, a ranije je bilo pokriveno etermit pločama. U prizemnom dijelu nekada su se nalazile prodavaonice vinkovačke tvornice koža Cibalije i nekada nadaleko poznate tvornice kožne konfekcije Đuro Salaj.
Ukoliko danas, poželite ovu, pa i gotovo većinu zgrada užeg središta fotografirati i fotku odaslati u svijet pojavljuje se jedan veliki problem. Na pročeljima tih zgrada nalaze se načičkane kojekakve reklame i natpisi firmi koje jednostavno ubijaju ljepotu pročelja. Neke od njih toliko su neprimjerene da umjesto poruke koja se njima želi poslati postaju ruglo grada i iritiraju građane. Prije nekoliko godina predlagao sam kako bi trebalo donijeti uredbu o vrsti, izgledu i veličini reklama i naziva firmi u određenim zonama ili dijelovima grada koje bi morale biti prilagođene ambijentalnoj arhitekturi. Neki gradovi srednjoeuropskog prostora kojemu i mi pripadamo mogu poslužiti kao primjer.
I zgrada koja se ranije nalazila u uličnom nizu, na mjestu gdje se ulica iz pravca bosutskoga mosta spaja s Dugom ulicom imala je uočljiva stilska obilježja.
Izdužena prizemnica bila je izgrađena na prijelazu 18. u 19. stoljeće u stilu baroknog graditeljstva. Bila je smještena između dvije katnice. Obilježavalo ju je pročelje sa šest pravilno raspoređenih prozorskih otvora i bočno smješten kolni ulaz koji je imao oblik luka. U prošlom desetljeću ta stara i desetljećima zapuštena građevina je srušena i na njezinom mjestu na opće iznenađenje građana niknula je staklom i kamenom obložena višekatnica koja se baš i ne uklapa u postojeću arhitekturu.
Do nje nalazi se zgrada sagrađena polovicom 19. stoljeća, također u duhu kasnog baroka. Dvadesetih godina protekloga stoljeća, pročelje joj je preuređeno. Na njemu se još uvijek mogu zamijetiti elementi secesije i moderne.
U prizemnom dijelu su izlozi koji izgledom i oblikom nisu ni približni izvorniku. Na katu također veoma malo je ostalo od ukrasne plastike koja je osiromašena i uništena.
Uz nju nalazi se zgrada koja zaslužuje pozornost i koja bi trebala biti atrakcija Vinkovaca. Obnovljena zgrada koja stilski pripada graničarskome baroku sagrađena je oko 1760. godine i pripadala je krajiškom generalu Ignjatu Ćiviću.
Poput drugih graničarskih baroknih katnica i ova je pomaknuta izvan utvrđene ulične crte prema nogostupu.
U prizemnom dijelu su svodovi (trijem) s tri luka nejednakog raspona. U trijemu se nalaze otvori izloga i bočno postavljeni kolni ulaz. Na katu su pravilno raspoređeni prozorski otvori. Iznad kolnog ulaza se nalazi prozor koji prema ulici ima istaknuti dio tzv.“ kibic fenster“.
Tlocrt građevine ima oblik slova «L«, čiji je duži dio prema dvorišnoj strani. Na dvorišnom pročelju u prizemlju je trijem sa šest stupova kružnog presjeka.
Plastika pročelja obogaćena je posebno u potprozornom dijelu kata. Visoko strmo dvostrešno krovište s velikim tavanskim prostorom, pokriva ovu staru i očuvanu građevinu
Nekadašnji vlasnik zgrade general major Ignjat Ćivić Rohrski živio je u vremenu od 1752. – 1822. g. Potječe iz graničarske časničke obitelji. Kao časnik ratovao je diljem Europe. Sudjelovao je u ratu protiv Napoleona. Odlikovan je Viteškim križem reda Marije Terezije. Barunsku titulu dobio je 1812. godine. U baroknoj katnici ugošćavao je visoke austrijske vojne i političke dužnosnike, ali samog austrijskog cara.
Malo Vinkovčana zna kako su u posjetu našem gradu bila dva austrijska cara. Prvo je u svibnju 1768. g. na proputovanju slavonskom Krajinom i Brodskom pukovnijom bio Josip II. Zapovjednik Brodske pukovnije Friedrich Ludwig von Dönhoff dočekao je cara koji je došao izvršiti pregled ovog dijela Vojne granice u Rači na Savi. Potom ga je doveo u Vinkovce. Car je stigao u Vinkovce 27. svibnja i prenoćio u katnim prostorijama kuće generala Ćivića. Sutradan car je napustio Vinkovce i preko Ivankova i Mikanovaca sa svojom svitom nastavio put prema Brodu.
Josip II. bio je sin Marije Terezije i njezin suvladar od 1765. godine. Zapamćen je kao prosvijećeni apsolutist i djelomično uspješan reformator. Vladao je do 1790. godine.
Nakon gotovo pola stoljeća u listopadu 1817. g. Vinkovce je na proputovanju Vojnom granicom sa svojom brojnom svitom posjetio i car Franjo II.
U Vinkovce je došao s caricom Karolinom od Bavarske 21. listopada, odakle je 23. listopada krenuo u Brod. Car i carica su bili smješteni u kući koja je bila sjedište zapovjedništva brigade (Generaliji), danas je to dio palače Brodske imovne općine koja se nalazi uz crkvu sv. Euzebija i Poliona koji je okrenut parku.
Da je malo više znanja, pameti, inventivnosti i valoriziranja autentičnih kulturno-povijesnih potencijala graničarskih Vinkovaca i graničarske povijesti Vinkovaca, vidljive u prostoru, bliske današnjici, dokumentima i zapisima, a ne samo kalendara Oriona i rimskog perioda, turistička priča Vinkovaca bila bi konkretnija i realističnija. Osnova za to postoji.
Nikad nije kasno.
