Volonterka i donatorica u Udruzi oboljelih od distrofije mišića i cerebralne paralize u Zagrebu i u vinkovačkoj Udruzi osoba s invaliditetom Bubamara, Vinkovčanka Tatjana Mirić već 12 godina pomaže djeci i svima kojima je pomoć potrebna, i kako kaže, humanitarni rad je održava i podiže kada god osjeti da joj je teško jer se uvijek sjeti kako je mnogima u svijetu puno teže. Rođena Mikanovčanka, kako kaže, osjeća se Vinkovčankom jer je tu pohađala osnovnu i srednju školu i živjela do 2001. godine. Te je godine u kolovozu otputovala u Japan, u Tokio, a potom je zahvaljujući kćerki Nadji koju je pratila po svijetu, živjela u mnogim državama, bavila se humanitarnim radom i volontirala. Posjetila je tako Tanzaniju, Somaliju, Etiopiju, Jemen, Nepal, Keniju i Kambođu.
“Životna sudbina nadovezala se na moj osjećaj koji sam imala još od malena, da sam malo drugačija od ostalih, osjetljivija od drugih i tuđa bol me više pogađa. Vjerojatno je to u meni i potaknulo da pokušam voditi svoju borbu protiv bola i nepravde na ovom svijetu. Sve se to čini utopijski, neobično, neshvatljivo, ali sam se vodila načelom da sigurno ima još ljudi poput mene i da svi zajedno ipak koliko-toliko možemo barem malo utjecati na smanjenje ljudske boli i patnje. Osjećaj, kada bih vidjela osmijeh onih koji u usporedbi s nama, nemaju ništa, je neopisiv. Osmijeh djeteta koje samo jednom na dan dobije nešto za pojesti ili ni toliko, nešto je što vas vraća u život. Oni nemaju ništa, ali su sretniji od nas, na jedan poseban i teško objašnjiv način. To je nama iz zapadne kulture gdje je profit i materijalno na prvom mjestu, neshvatljivo. I od starih ljudi koje sam sretala, razgovarala, njegovala, učila sam i naučila puno. Uvjerena sam da je davanje veća i viša kategorija od primanja. Tu mislim na bezuvjetno davanje, davanje i pomaganje od srca i iz ljubavi”, objašnjava Tatjana Mirić.
Skromna je i ne želi puno govoriti o brojnim nagradama koje je dobila, ali ipak spominje nagradu Balkan Awards za humanitarni rad prošle godine. “Naravno, bilo je dosta nagrada i u Hrvatskoj na lokalnoj razini, a posebno mi je prirasla k srcu nagrada vinkovačke Bubamare kojoj rado pomažem medijski i financijski u granicama svojih mogućnosti. Također godinama financiram nadarene studente iz siromašnih obitelji i inače, sve donacije koje dajem su od moga novca. Dok god budem mogla i dok me zdravlje služi volontirat ću i humanitaro djelovati”, ističe.
A kada puno putujete za očekivati je da će vam se dogoditi i brojne zanimljive i nepredviđene situacije. Jedna od njih je, kaže, ona kada se u budističkom hramu u Pokhari u Nepalu, oslobodila straha od zmija.
“Zamolili smo budističkog svećenika da nam otvori hram kako bi meditirali. Svećenik koji je vodio meditaciju rekao nam je da legnemo na mramor koji je tada bio hladan što nam je sjajno prijalo jer je vani bilo preko 35 stupnjeva. Rekao nam je da zatvorimo oči i zamislimo veliki balon i polako u njega stavljamo svoje strahove. Ja sam prvo stavila zmije od kojih sam i pri samoj pomisli imala neobjašnjiv strah. Nakon završene meditacije, izlazeći iz dvorišta hrama, ugledali smo čovjeka odjevenog u bijelo koji je u ruci držao kobru. Domaćini, Nepalci su u nevjerici komentirali što on tu radi jer ga nikada nisu vidjeli. Prišla sam mu i na čuđenje svih, uzela kobru i stavila sebi oko vrata. Od tada ne znam za strah od zmija”, prisjeća se Tatjana.
Zanimljiv je i njezin susret sa sudao mudracima koji tek s vremena na vrijeme silaze s Himalaja. Iz gomile turista koji su se htjeli s njima fotogarfirati, oni su izabrali upravo nju i rekli joj da posjeduje jaku pozitivnu energiju i intuiciju, a tom su joj prilikom darovali i ogrlicu za zaštitu od koje se nikada ne odvaja. “Nadam se da ću svojim postupcima potaknuti druge ljude da pogledaju oko sebe i pomognu koliko mogu, makar to bili samo osmjeh, lijepa riječ ili zagrljaj. Davanje ispunjava čovjeka. Kada drugome daješ bez kalkulacije i očekivanja da ti se to vrati i daješ od srca, nema ljepšeg osjećaja. Zato se osjećam sretnom osobom”, poručuje Tatjana Mirić.
