Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dodijelila je danas Nagradu “Dragutin Tadijanović” vinkovačkoj pjesnikinji Marijani Radmilović. Nagradu je dobila za zbirku pjesama Putovanje oko tijela u sklopu manifestacije Tadijine jeseni, na 116. rođendan ovog istaknutog hrvatskog pjesnika.
Marijana Radmilović rođena je 1971. u Vinkovcima. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pjesme i priče objavljivala je u Quorumu, Književnoj reviji, Plimi, Zarezu, Temi i Riječima. Za debitantsku zbirku poezije Portreti nepoznatih žena 1999. je dobila nagradu Ivan i Josip Kozarac, na prvim Danima Dobriše Cesarića u Požegi 2003. dobila je nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu knjigu poezije Bolest je sve uljepšala, a nešto kasnije za istu zbirku nagradu Kvirin za mlade pjesnike. Za zbirku pjesama Putovanje oko tijela 2020. je dobila nagradu Duhovno hrašće.
Obrazloženje dodjele Nagrade Dragutina Tadijanovića koje je napisala akademkinja Dubravka Oraić Tolić pročitao je član odbora za dodjelu nagrade i Tadijanovićev pranećak Miroslav Bjelobrk. Kako se navodi u obrazloženju, u suvremenoj hrvatskoj lirici pjesništvo Marijane Radmilović prepoznaje se po trima osobinama, a to su originalan autorski glas, ženska pjesnička tematika i izvanserijska stilska ostvarenja.
„Sve tri osobine doživjele su bujnu raznolikost upravo u zbirci Putovanje oko tijela sastavljanoj od trideset sedam duljih tekstova pisanih u narativnom molitvenom tonu. Marijanin pjesnički glas karakterizira dijalogičnost, višeglasje i polifoničnost. Ta je polifoničnost autorskoga glasa pronašla svoju temu u ženskoj subjektivnosti i ženskom identitetu koji autorica razigrava u različitim ulogama sebe i drugih žena, kao djevojke i sestre, kao majke, starice, usnule ljepotice. Središnji je postupak igra poznatim stereotipima, slikama i predodžbama kojima se žena u zapadnoj kulturi predočuje kao tijelo, tjelesnost, konkretno, osjećajnost, nizina, za razliku od muškoga subjekta koji se zamišlja kao duh, apstrakcija, ratio, visina. Tu osnovnu sliku ženskoga identiteta kao tijela i pjesničkoga postupka kao putovanja oko tijela iz naslovne sintagme autorica razlistava u raskošnim slikama i igri tradicionalnim stereotipima i predodžbama. Pri tome dominiraju ravničarski motivi: ženski se identiteti predočuju kao zemlja, voda, biblijski prah, mulj, blato, glib, biljka, „vlažno i teško korijenje, ali i metaforama dna, zdjele nedovršene tkanine, prešućenih riječi i bijela boja kao simbola života i smrti“, dio je obrazloženja.
Putovanje oko tijela treća je pjesnička zbirka ove Vinkovčanke. Podijeljena je u četiri dijela/ciklusa od kojih jedan upućuje na tijelo – riječ je o zadnjem ciklusu naslovljenom Bijela jeka tijela u kojemu se nalazi antologijska pjesma. Zbirka govori o jeziku i tijelu, vrlo izazovnim temama organiziranim narativno i vođenim impulsom traženja onoga što je bilo živo i što iz, ne uvijek dohvatljivih razloga, uzmiče pred osjećajem propadanja.
