Za njih Vinkovci su grad kojeg je bilo lako zavoljeti: Petra Marković, Adam Koruga i Marko Fureš

Glazbena škola Josipa Runjanina Vinkovci zanimljiva je i po tome što se u nju dolaze raditi i nastavnici koji nisu iz ovoga našega kraja, a time se odlučuju i živjeti u Vinkovcima. Trenutačno to su Petra Marković, Adam Koruga i Marko Fureš. Poredali smo ih po „vinkovačkom stažu”, a pitali smo ih kako su se snašli i kako doživljavaju Vinkovce.

Petra Marković, profesorica flaute, rođena je u Velikoj Gorici. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na koju prelazi zatvaranjem Visoke škole za glazbenu umjetnost „Ino Mirković” u Lovranu. Prvi posao bio je u Pakracu.

„Nisam baš bila oduševljena jer sam putovala svaki dan iz Velike Gorice, više od tri sata u jednom smjeru, a nisam planirala živjeti u Pakracu jer osim posla tamo nisam pronalazila neke sadržaje za sebe. Tada se 2006. godine ovdje otvara natječaj za profesora flaute i dolazim raditi u Vinkovce. Doduše, tada je bila u pitanju i ljubav, a kako je dečko bio Osječanin, živjeli smo u Osijeku i putovali na posao u Vinkovce. Međutim, ta je ljubav bila „na određeno”, a posao „na neodređeno” i ja 2010. godine dolazim i živjeti u Vinkovce”, priča nam Petra Marković.

Od samog početka kaže, dogodio se taj neki „klik” i s gradom i s ljudima.

„Osijek je lijep i velik grad i nudi puno toga, ali nekako nije bio za mene. Vinkovci su mi se svidjeli na prvu, jer ovdje su ljudi više topliji i smireniji je način života, a kada sam se preselila i počela baš živjeti u Vinkovcima, ja sam ovdje jednostavno procvjetala. Ovo je grad po mojoj mjeri s puno različitih kulturnih događanja. Upoznala sam puno krasnih ljudi, a sve je počelo s mojim velikim prijateljem i dan danas, Antunom Smajićem. Kao novinar i fotoreporter on je pratio sva kulturna događanja i uvijek me zvao da idem i ja, a osnovali smo i bend Jazwa i svirali zajedno”, ističe Petra Marković, koja je i nadarena vokalistica, a uz svoj bend, osječki Sing Song Swing, uvijek rado surađuje s vinkovačkim glazbenicima pa je tako i prateći vokal u the Karambolu.

Adam Koruga, profesor klarineta, rođen je u Bjelovaru, a Muzičku akademiju završio je u Zagrebu. Prije Vinkovaca kao nastavnik radio je na zamjenama u Sesvetskim Selima, Zaboku, Pregradi, a onda su se u jednom trenutku otvorila čak tri stalna radna mjesta: u Zadru, u Delnicama i u Vinkovcima.

„Tako da sam morao donijeti odluku gdje ću otići i odlučio sam se za Vinkovce. Nisam puno morao razmišljati o tome ponajprije zato što mi je uvijek zvonilo to da su Vinkovci rokerski grad i da tu ima razno raznih ekipa koje surađuju, sviraju i održavaju neki oblik rock scene, a to je mene uvijek zanimalo. Došao sam 2010. godine i vrlo brzo upoznao ljude iz svog omiljenog benda Septice i počeo s njima svirati. Tako je počela suradnja koja traje i danas. Osim njih, upoznao sam i zanimljive ljude u drugim glazbenim žanrovima s kojima sam također surađivao. Izdvojio bih DJ-a Alena Buru, poznatog pod imenom Sasskia, koji me motivirao da uzmem saksofon u ruke i s kojim sam puno svirao”, ističe Adam Koruga.

Njegov rodni Bjelovar, kaže, poprilično je sličan Vinkovcima pa nije bilo praktički nikakve kulturološke promjene kada je preselio.

„Nisam ranije dolazio u Vinkovce i nisam imao nikakvu predodžbu o gradu, a prvo što me ovdje razveselilo i dan danas me veseli, to je Bosut koji je toliko spor da se sve tako krasno reflektira u njemu. I, što je najvažnije, u Vinkovcima smo se našli Petra i ja i mi smo sada par, nas je ljubav našla u Vinkovcima”, kaže Adam Koruga.

A ljubav je umiješana i u priču Marka Fureša, profesora teorije glazbe. Naime, Marko Fureš rođen je u Križevcima, a njegova supruga Vlatka Peko Fureš, profesorica klavira, rođena je Vinkovčanka. Oboje su diplomirali na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a prije Vinkovaca radili su na prestižnim školama, on na Glazbenom učilištu Elly Bašić, a ona u Glazbenoj školi Pavla Markovca.

„Kada smo dobili našu djevojčicu, koja je sada četiri godine, postalo je poprilično teško uskladiti sve obveze jer smo bili sami u Zagrebu. Puno smo vremena gubili samo na prijevoz i u takvoj situaciji počeli smo razmišljati o nekom manjem mjestu. Kada se u Vinkovcima u isto vrijeme otvorilo mjesto i za teoretičara i za klavirista odlučili smo se za taj korak, prijavili smo se za posao i evo sada smo već nekih godinu i pol dana u Vinkovcima. Budući da je Vlatka iz Vinkovaca meni je grad bio poznat jer smo često dolazili kod njezinih”, ističe Marko Fureš.

I Križevci i Vinkovci, kaže, manji su gradovi, ali Vinkovci nude puno više.

„Zato sam se uvijek puno više mogao zamisliti ovdje nego da se vratim u Križevce i sada mogu reći da sam jako zadovoljan zbog dolaska u Vinkovce. Nije bilo lako odlučiti se i napustiti posao koji smo imali u Zagrebu jer ipak su to dvije najbolje glazbene škole u Hrvatskoj. Međutim, presudan je bio onaj drugi dio, vreva velikoga grada, gustoća prometa, vrijeme koje ti je potrebno da negdje stigneš… Na kraju uopće ne preispitujem tu odluku. Zadovoljan sam i u ovom gradu i u ovoj školi u kojoj je jako lijepo raditi”, kaže Marko Fureš.