Uz sve raspoložive resurse i potencijale bez kvalitetnog brendiranja manja je vjerojatnost da će se neki grad ili područje afirmirati kao poželjna turistička destinacija odnosno uopće kao interesantan prostor za privlačenje investitora kojima kako bi se potakao njegov gospodarski razvoj.
U razvojnim planovima predviđa se kako bi Vinkovci u tom pogledu mogli postići višu razinu. Čini se to danas na različite načine s naglaskom na kulturno povijesnu baštinu i njezinu valorizaciju. Vinkovci se brendiraju putem vučedolskog kalendara, rimske arheološke baštine i vladara Valensa i Valentinijana koji su rođeni u nekadašnjim Cibalama na čijim su temeljima nastali slavenski, hrvatski Vinkovci što i treba. No, često se to čini pomalo nespretno, pa se u javnim nastupima gradskih dužnosnika i drugih, čak i novinara nalaze ovakvi zapisi „ …. Vinkovci su u svojoj bogatoj povijesti dali dva rimska cara, ali i niz znamenitih pisaca, skladatelja, sportaša…“ što ne odgovara istini. Vinkovci su dali, Kozarce, Matakoviće, Brunšmida, Dimitrijevića, Radauša, Jozića, Križanca i druge. Spomenuti carevi rođeni su u rimskim Cibalama u starom vijeku, a Vinkovci nastaju i razvijaju se tek u srednjem vijeku, pa nadalje !?
Imidž nekoga grada i prostora treba i može se graditi na znamenitim i zanimljivim povijesnim događajima i osobama ne samo nacionalnog i regionalnog, već i lokalnog značaja bez obzira na to jesu li stvarne ili izmišljene, sačuvane u legendama. Tako to rade drugdje u svijetu, a mi kao turisti to obilazimo i upoznajemo.
Vinkovci se mogu podičiti osobom koja u povijesti Hrvatske i ovoga kraja ima značajno mjesto. Oni su rodno mjesto hrvatskoga bana Josipa Šokčevića.
Uskoro, s početkom jeseni, priča o vinkovačkom banu se nastavlja. Zato prisjetimo se nekih detalja iz njegovog života. Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima 7. ožujka 1811. g. Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823.g. otišao je iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju je završio 1830. godine. Vojna karijera u Habsburškoj monarhiji bila mu je sjajna. Počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, brzo je napredovao u mirnodopsko i ratno vrijeme. U ljeto 1848. g. postao je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu. S 38 godina dobio je čin generala bojnika, dok je u 46. godini svoga života postao podmaršal. Budući da je obolio Josip Jelačić (1858. g.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenovao ga je za banskog zamjenika i poslao u Zagreb. Nakon smrti bana Jelačića postavljen je za zapovjednika Banatskog generalata (sjedište u Temišvaru). Godine 1860. uzdignut je u plemićki red dobivši titulu baruna. U ljeto 1860. g. car ga je imenovao za novog hrvatskog bana na preporuku bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera.
Njegovu politiku u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskog jezika u upravi ( koji je prije njega bio njemački). Činovnici su morali znati hrvatski i prema narodu se ophoditi obzirno, u protivnom im je prijetio otpust. Ta odredba vrijedila je za učitelje i profesore u školama, pa i u našoj vinkovačkoj Gimnaziji. Mijenjao se i stil odijevanja jer je ban ukinuo zabranu narodnog odijevanja. U duhu demokratizacije u cijeloj državi i u Hrvatskoj obnovljene su političke stranke. Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove ponajviše Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. Za vrijeme njegovog banovanja započela je gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu potporu u Zagrebu je 1864.g. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska gospodarska izložba. Pod njegovim predsjedanjem održavala su se zasjedanja Hrvatskog sabora 1861. i 1865. g. na kojima sabornici nisu bili jedinstveni kako urediti odnose s Mađarima i Austrijancima. Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, sklopljena je Austro-Ugarska nagodba. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević držao je kako je izigran od strane dvora i razočaran podnio je ostavku. O tom časnom činu kasnije je izjavio: „Takve nepravde nijesam mogao više trpjeti i zahvalio sam se; jer – kada ne mogu kako hoću, neću ni kako drugi hoće…Ovako je poštenije i časnije po mene“.
Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povukao iz političkog i javnog života Hrvatske. Odselio se u Graz, a potom u Beč. Umro je u Beču 16. studenog 1896. godine zaboravljen jedno stoljeće.
Krajem svibnja 2002. g. na inicijativu vinkovačkog Povijesnog i športskog društva Hrvatski sokol posmrtni ostaci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce te sahranjeni u grobnoj kapelici sv. Magdalene koju je 1845. godine dala sagraditi njegova majka Elizabeta.
Na njegovim putovanjima kroz Hrvatsku narod ga je srdačno dočekivao i klicao : „Dao Bog, dao Šokčeviću bane, da nam sreća sad po Tebi svane, zdravo bane, zdravo diko naša, u Tebi je prava nada naša !“.
Ban Šokčević nekoliko je puta dolazio u Vinkovce bilo kao vojnik ili kao ban. Kao banski zamjenik i ban 1858.,1860. i 1861.g. dolazio je majci Elizabeti, a posjećivao je i Gimnaziju. Obilazio je učionice, propitivao učenike sam ili s nastavnicima, raspitivao se o radu i poteškoćama. Izvori bilježe da je u svakom razredu dočekan kratkim učeničkim pozdravnim govorom, a na izlasku bio počašćen uzvikom: „Živio !”.
Za vrijeme Vinkovačkih jeseni Vinkovčani će banu Šokčeviću postaviti spomenik, na trgu koji se po njemu zove. Neće taj spomenik biti samo ukras koji će Vinkovčanima i posjetiteljima grada poslužiti kako bi napravili i posredstvom društvenih mreža objavili zanimljivu fotografiju, i to je promoviranje Vinkovaca, već svakodnevni podsjetnik na iznimnu povijesnu osobu kojom se u svakom slučaju i prilici možemo diviti. Grad na Bosutu, šokačka metropola, tako stječe i epitet grada bana Šokčevića.
Slučajno sam na terasi jednoga vinkovačkog kafića slušao dežurne mudrijaše koji su se u proteklom razdoblju sjajno snašli i naprečac obogatili, od kojih jedan, tobože veliki domoljub reče: „… što će nam to, ma kakav spomenik to je samo bezvezno trošenje novaca poreznih obveznika, što je taj ban učinio za Vinkovce“ !? Treba znati kako je taj ban puno učinio za hrvatski narod u teškim vremenima za Hrvatsku, valjda onda i za Vinkovce, u vrijeme Austrijske i Ugarske dominacije i dogovaranja te zatiranja hrvatstva što se ne može iskazati materijalno. Za Vinkovce najizravnije je utjecao na izgradnju pruge i dolazak željeznice koja je u razdoblju koje je slijedilo pokrenula ukupni ekonomski i društveni razvitak grada.
Lijepo je imati puno novaca i voditi domoljubne tajkunske ćakule, no treba malo znati i povijesti, pogotovo o osobama koje su potekle iz naše sredine i nešto znače u nacionalnoj povijesti. Na kraju priča o banu, njegovom trgu sa spomenikom i vojnograničarskom razdoblju, čijom arhitekturom odiše uže središte grada, pruža dodatni sadržaj i kvalitet u turističkoj priči o Vinkovcima.
