Na slavonskim poljima ovih dana sve bruji. Kombajni neumorno rade, traktori i kamioni redaju se prema silosima. Žetva je u punom jeku, a kako izgleda ovogodišnji urod i s kakvim se problemima suočavaju poljoprivrednici, provjerili smo na licu mjesta, na polju i u silosu.
Svoja iskustva s nama je podijelio Gradištanac Josip Knežević, poznatiji kao Cerićkov, koji se poljoprivredom bavi gotovo cijeli život. Samostalno radi već gotovo 20 godina, a prve korake napravio je još kao dječak, čim je bio dovoljno velik da može stisnuti kvačilo na traktoru.
„Iza mene je gotovo 30 žetvi. Dok sam bio dijete, to sam doživljavao potpuno drugačije. Nismo imali obaveze – za nas je to bilo veselje. Sjećam se šunke, kulena, dječjeg smijeha i igre oko kombajna. Danas to gledam očima poljoprivrednika – posao, obveze, neizvjesnost“, iskreno priznaje Josip.
Na svojih poljima ove godine ima 10 hektara pšenice, uglavnom durum sorte, te 12 hektara ječma, od čega je 8 hektara pivarskog, a 4 stočnog.
Prvi dan žetve donio je i prve dojmove. „Mislim da će za ječam ovo biti dobra godina. Očekujem prosjek od 7 tona po hektaru, što je solidno“, dijeli svoja razmišljanja.
No, ono što mu narušava optimizam su – cijene. Oko 160 eura po toni za pšenicu. Nešto manje za ječam.
„Cijena je katastrofalna. Što vrijedi dobar urod kad na kraju nećemo imati nikakvu dobit. Sreća u nesreći je što su ove godine rodile naše kulture. Da nije bilo tako, bila bi to prava katastrofa. Vrijeme nas je poslužilo, nije bilo temperaturnih šokova, noći su bile hladnije, što je pšenici i ječmu pogodovalo za zriobu. Imali smo problema s miševima zimus, ali riješili smo to s tri zaštite i tri prihrane“, objašnjava.
Ovogodišnja žetva kasni gotovo 20 dana u odnosu na prošlu godinu. „Prošle godine 3. lipnja na mjestu ječma već je bio posađen kukuruz, a ove godine tek sad krećemo sa žetvom”, dodaje. Srpanj često donosi nevrijeme, što dodatno povećava stres jer produžavanje žetve znači i veći rizik.
Problemi poljoprivrednika ne staju na lošoj otkupnoj cijeni. Cijene repromaterijala skočile su uslijed pandemije i inflacije, a iako su se donekle stabilizirale, još uvijek su više nego prije pet godina. No, ono što najviše boli je činjenica da cijena ječma praktički nije rasla desetljećima, točnije 30 godina, iako su svi troškovi narasli.
Josip ističe još jedan veliki problem domaće poljoprivrede, a to je nedostatak jasne strategije i organizacije.
„Pšenica i ječam su naša tradicija. To znamo raditi i za to imamo mehanizaciju. Prebaciti se na neku drugu kulturu značilo bi kupnju novih, skupih strojeva. Osim toga, priljev novca od pšenice i ječma dolazi sada, u lipnju i srpnju, dok bi kukuruz čekali do listopada. To je razlog zašto se većina nas još uvijek drži ovih kultura“, objašnjava Josip.
Na kraju, postavlja ključno pitanje. Što s viškovima?
„Ove godine ćemo u Hrvatskoj požeti oko milijun tona pšenice, a za vlastite potrebe treba nam svega 300 tisuća tona, maksimalno 600 tisuća ako ne uvozimo ništa. Sve ostalo ćemo izvesti po niskim cijenama i opet ćemo zaraditi najmanje – osim prekupaca. Mislim da bi država konačno trebala napraviti ozbiljnu strategiju proizvodnje, da znamo koliko čega sijemo i da to ima smisla i za nas proizvođače, a ne samo za trgovce“, zaključuje.
I dok kombajni i dalje neumorno rade, na licima slavonskih poljoprivrednika uz znoj se vidi i briga jer dobra godina na polju, bez pravedne cijene i podrške, ne znači mnogo.
