12.5.1969. | Goli u sedlu

Foto: László Kovács

Na današnji dan 12. svibnja 1969. godine na filmskom festivalu u Cannesu su premijerno prikazani legendarni “Goli u sedlu” (Easy Rider) redatelja i scenariste Dennisa Hoppera.

Dennis Hopper i Peter Fonda tumače dvojicu hippie motociklista koji prokrijumčare kokain iz Meksika u Los Angeles da bi prodajom platili put do New Orleansa gdje će biti na festivalu Mardi Gras. Na putovanju susreću farmera i autostopera koji ih dovede do hippie komune. Završe u zatvoru odakle ih izvlači odvjetnik alkoholičar George s kojim se sprijatelje i kojega povedu dalje na put…

Šezdesetosmaški, klasični “on the road” film kojem u iskonu leži potraga za stvarnom Amerikom. Veliki glazbeni brojevi, od himničke “Born to Be Wild” Steppenwolfa do rekvijemske “Ballad of Easy Rider” Rogera McGuinna, napravili su ovaj film klasikom svog vremena. Hollywood je nakon njega bio gotovo uništen jer je svaki studio pokušavao ponoviti sličan uspjeh. Za mnoge su “Goli u sedlu” film koji ih podsjeća i vraća u prošlost, u lude šezdesete – godine sloboda, nada, ambicija, strasti, protesta i nikada ostvarenih ideala nad kojima je lebdio ogroman dim ispušene trave. Konvencionalan, avanturistički projektiran kao čvrsto povezani skeč dvojice protagonista, Wyatta tj. Captain Americe i Billy the Kida, koji na svojim motorima gutaju milje američkih auto-puteva od Kalifornije do New Orleansa. Njihovi problemi, putovanje i istraživanje istine, donose im samo razočarenje i smrt. Graničari bez granica sigurno bi prošli bolje da su se umjesto neizvjesnosti i bijega od socijale odlučili na nešto mnogo sigurnije. Međutim, put ih je vodio dalje donoseći im neizvjesnu sudbinu. Tokom putovanja isprepliću se vedri fragmenti, većinom prisutni u trenucima neposredno nakon napuštanja Kalifornije, ali, što su bliže odredištu, doživljavaju neugodnije incidente koji će do kraja uništiti njihove iluzije. Dvoje simpatičnih urbanih kentaura simboliziraju svu slobodu tog vremena, vremena u koje su tako neiskusno zakopali sebe na najgori mogući način. Optimizam s kojim su krenuli ustupa mjesto razočaranosti, a “rješenje” pronalaze u sedativima da bi svoje misli odagnali od sveprisutnog ludila karnevala Mardi Grassa. Dakako, zaključuju kako su morali drugačije postupati. A nisu! Wyatt na kraju ipak priznaje “propuhali smo!”

Između vizualne raskoši filma i nakaradnosti života kasnih šezdesetih, sa čime se sreću naši protagonisti, postoji savršeni (ne)sklad. “Ovo je nekada bila fina zemlja” govori George Hanson (Jack Nicholson) neposredno pred svoju smrt, sa krvavim rukama oko vrata, pitajući se što je sve krenulo krivo. Umire, ali ne dolazi do odgovora. “Goli u sedlu” nastali su periodu kada je bila “moda” stvarati rock filmove (Mad Dogs & Englishman, Gimme Shelter, Alice’s Restaurant, Let it Be…), razdoblju u kojem su se događale ogromne promjene i u društvu i u glazbi. Nastao je na obrascu čuvenog radikalizma šezdesetih koji se odlikovao pokušajem društvenog angažmana mladih, odupiranja ustaljenom načinu života i težnjom za temeljitim preobražajem suvremenog društvenog života. Ipak, bio je to kraj jednog puta započetog studentskim demonstracijama i velikim rock festivalima (Monterey, Woodstock, Wight) u kojem se tražio odlazak izvan svakodnevnih prostora. Stvarala se nova glazba koja prenosi osjećaj slobode, ali i nezadovoljstva. Droga je postala sastavni dio života u kojem se žele stvarati i razarati postojeći zakoni. Jednostavno: mladi su htjeli biti uključeni u sve! I kao sto je Woodstock bio kulminacija tj. mjesto na koje su mnogi krenuli kao na hodočašće, tako su i “Goli u sedlu” bili filmska kulminacija jedne, po mnogo čemu nejasne generacije koja se zanesena zvukom gitare, putovanjima, “avanturama većim od života”, iskušenjem zvanim droga… htjela zajednički izjasniti o svemu onom što je tišti i što je se tiče.

U vrijeme kada je film snimljen mnogi su govorili o njemu kao o malom filmu koji je ubio veliki. Međutim, činjenica je da veliki film nije nikada umro, već se u tom periodu samo nalazio u stanju hibernacije. Mnoštvo imitacija “Golih u sedlu” je propalo, jer je film svojim uspjehom postavio visoke kriterije, koji se u istim uvjetima više nikada nisu uspjeli ponoviti. Trebalo je mnogo više od priče (veliki novac, nekoliko zvučnih filmskih zvijezda, tehnološki napredak…) da bi se postigli novi rekordi. Pa ako “Goli u sedlu” nisu izmijenili lice američkog filma, bar stoje kao testament takovog pokušaja. Hollywood je preživio to bezumlje i pomahnitali period bunta, čitavi niz skandala i paranoidni mentalitet McCarthyjeve ere. Hollywood je reflektirao raspoloženje društva ali nikada nije promijenio njegovu socijalnu sliku, makar ju je do kraja eksploatirao.

Upravo to raspoloženje – u ovom slučaju riječ je o šezdesetim godinama prošlog stoljeća – najbolje je prikazano u “Golima u sedlu”.