Na sportskim terenima u Vinkovcima i okolici gotovo svi ih poznaju. Dok jedni vikendom izlaze na travnjak, drugi uz teren bilježe svaki detalj. Pišu novinarske izvještaje pravovremeno, fotografiraju, razgovaraju sa sportašima i traže priče koje često ostanu nevidljive široj javnosti. Zanimljivo je da mnogi od njih nisu samo novinari. Kada skinu novinarsku akreditaciju, oblače dres ili sudačku opremu i postaju dio iste priče o kojoj izvještavaju.
Jedan od njih je i Ante Galić, novinar Novosti, a u slobodno vrijeme i igrač HNK Lokomotive 1918. Za njega je praćenje lokalnog sporta sasvim prirodan slijed. „Lokalni sport svugdje je oko nas i ako si malo u tome, ne treba ti dodatna motivacija. Ako si odmalena pratio utakmice ili rezultate nekog lokalnog kluba, to jednostavno ostane u tebi”, kaže ovaj diplomirani novinar koji je pored sportskog novinarstva nerijetko na sjednicama vijeća, koncertima, predstavljanjima knjiga.
Iako lokalni sportski novinari prate manje sredine, njihov posao nije nimalo jednostavniji od kolega u nacionalnim redakcijama. „Nacionalni mediji prate domaći i međunarodni sport, dok smo mi usmjereni na lokalnu sredinu. Upravo zato uspjehe prenosimo s više emocija. Osim što izvještavamo, naš je posao pronaći zanimljivu priču i lansirati je do nacionalne razine. Bez lokalnog novinarstva nema ni nacionalnog i na to svi trebamo biti ponosni”, ističe.
U četiri godine rada prikupilo se mnogo uspomena, no neke će, kaže, pamtiti cijeli život. „Izdvojio bih utakmicu Cibalia – Hajduk, europski ogled Bjelin Spačve protiv islandskog Valura kada se u Vinkovce vratila energija koja je dugo nedostajala, ali i intervjue s Jonasom Vingegaardom i Marijom Kasunom”, izdvaja.
Osim novinarskog posla, Ante i dalje aktivno igra nogomet, a upravo mu je teren često najbolji izvor informacija. „Smatram da je to prednost. Kroz nogomet upoznao sam mnogo ljudi pa je lakše doći do informacija ili kontakata igrača i trenera. Ponekad nije jednostavno uskladiti posao i utakmice jer se zna dogoditi da zbog odlaska na teren zakasnim na svoju utakmicu ili moram otići ranije, ali nekako se sve posloži. „Dosta puta zbog odlaska na teren sam kasnio na utakmicu ili sam morao otići ranije s nje. U situaciji kada taj dan nemam teren, mobitel stoji na klupi i nema nikakvih problema”, kaže uvijek budan sportski novinar naše redakcije.
Kada govori o stanju lokalnog sporta, upozorava na problem koji posljednjih godina postaje sve izraženiji. „Mnogo talentirane djece prerano odlazi u veće sredine. Potrebno je ulagati u kadar i uvjete rada kako bi mladi ostali ovdje i razvijali se”, ističe ovaj dobri znalac vinkovačkog sporta.
Dok Galić vikendom oblači dres, Mario Kurhelec, također novinar naše redakcije, na teren izlazi sa zviždaljkom. Kao nogometni sudac u županijskoj ligi sport promatra iz sasvim drukčijeg kuta.
On pak smatra kako je lokalni sport danas na zadovoljavajućoj razini. „U pojedinačnim sportovima naš je grad među najjačima u Hrvatskoj što potvrđuju brojne medalje i nastupi na europskim i svjetskim natjecanjima. Kod momčadskih sportova situacija je nešto skromnija”, kaže. Uvijek se govori kako mladih u sportu nedostaje, no Kurhelec vjeruje da razloga za optimizam ipak ima. „Mislim da je još uvijek velik broj mladih uključen u razne sportove što je izuzetno važno za njihov psihofizički razvoj. Treba raditi na tome da ih što dulje zadržimo u sportu, a veliku ulogu u tome imaju i roditelji”, ističe.
Najveći problem klubova vidi u financijama. „Više sredstava omogućilo bi kvalitetniji rad, bolju opremu i nove sadržaje. To je nešto što bi svaki klub poželio”, pojašnjava. No, ako ga se pita tko je najzaslužniji za opstanak lokalnog sporta, odgovor dolazi bez razmišljanja. „To su sportski entuzijasti i volonteri koji svim snagama drže klubove na životu. Bez njih ne bi bilo ni klubova. Njima treba skinuti kapu i nakloniti im se jer čine velike stvari”, ističe.
Kao sudac naviknuo je na kritike. „U ‘seoskom’ nogometu uvijek ima nezadovoljnih. Uvažavam samo konstruktivne kritike koje mi mogu pomoći da budem bolji. Pogreške su sastavni dio sporta i sucima se može dogoditi da neku situaciju ne procijene najbolje”, kaže ovaj član naše redakcije. Na pitanje donosi li mu novinarsko iskustvo više razumijevanja za reakcije javnosti na sudačke odluke odgovara iskreno. „Ne baš. Važno mi je da su odluke ispravne, u duhu nogometa i da ih igrači i treneri razumiju”, pojašanjava.
Treći sugovornik, Filip Knezović, novinar Plave vinkovačke, lokalnom sportu u slobodno vrijeme pristupa kroz objektiv fotoaparata. I njegove fotografije, između ostalih, posljednjih godina postale su neizostavan dio priče o našem nebeskoplavom klubu. „Motiviraju me naši ljudi. To su ljudi s velikim entuzijazmom i ljubavi prema sportu i želim da njihov trud bude zabilježen i prikazan javnosti”, kaže o svojem poslu. Lokalno sportsko novinarstvo ujedno je i prednost naspram nacionalnog za njega. „Osobe s invaliditetom u sportu su nedovoljno ispričana priča. To su ljudi koji zaista pomiču sve moguće granice, a premalo se o njima govori. Kroz lokalni sport prate se rezultati Ivane Purkić, PK Cibalae, ali vjerujem da se općenito o osobama s invaliditetom u sportu može govoriti. I to ne samo u lokalnom novinarstvu”, ističe.
„Informacije o klubovima i sportašima su nam dostupnije. U jednu ruku je i lakše doći do nekih zanimljivih priča jer smo fokusirani na lokalni sport koji i nije toliko zanimljiv nacionalnim medijima ili jednostavno nema dovoljno prostora za lokalni sport zbog prevelikog broja informacija s državnih i svjetskih sportskih događaja.”
Prije nego što je ozbiljnije ušao u fotografiju, radio je kao novinar i u našoj redakciji. „Upravo je posao u Novostima i Vinkovačkom listu bio moj prvi doticaj s fotografijom jer sam uz pisanje morao i fotografirati događaje. Cibaliju sam počeo fotografirati jer sam njezin navijač, ali i zato što želim stvoriti vlastitu arhivu fotografija kluba”, kaže, a na pitanje kako prepoznaje kadar koji će ostati zapamćen, kaže da recept ne postoji. „Svaka utakmica priča svoju priču. Jednostavno pustim da me utakmica vodi”, ističe. S jedne utakmice često donese nekoliko stotina fotografija, a javnost vidi tek dvadesetak najboljih.
Posebno žali za fotografijom koju je izgubio. „Bila je to utakmica Cibalije i Orijenta. Na fotografiji je bio mali dječak u kolicima, s dudom u ustima i velikim osmijehom, kako uz ogradu prati utakmicu. To mi je i danas najdraža fotografija”, ističe. Pamti i zajedničko slavlje igrača Cibalije i Ultrasa nakon pobjede u Bijelom Brdu, pogodak Oršolića ispred spomen-ploče Stjepanu Vojniću te fotografiju kapetanske trake.
Nakon toliko godina uz klub odgovor na posljednje pitanje bio je očekivan. „Naravno da se osjećam dijelom Cibalije. Mislim da se svaki navijač smatra dijelom kluba”, kaže ovaj entuzijast koji pokušava ne propustiti nijednu utakmicu Cibalije.
Ljudi poput Ante, Marija i Filipa dokazuju da lokalni sport nisu samo golovi, medalje i tablice. Čine ga priče koje nastaju na seoskim igralištima, u školskim dvoranama i uz aut-liniju. A dok god bude onih koji će ih zapisivati, fotografirati i prenositi drugima, vinkovački će sport imati svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.
