28 C
Vinkovci
Utorak, 23. srpnja 2024.

20. studenog 1991. – Noć kada su Vinkovci plakali

Više od autora

- vl promo-
Tihana Papac
Tihana Papachttps://novosti.hr
tihana.papac@novosti.hr

Nakon što je 24. rujna raketiran i spaljen župni dvor crkve sv. Euzebija i Poliona, tog 20. sudenoga prije 32 godine pogođen je i zapaljen toranj crkve, razoreno krovište, uništena zvona, svi vitraji… Plamen goruće crkve mogao se vidjeti na udaljenosti desetak kilometara te večeri i noći koju su u medijima opisali kao “noć kada su Vinkovci plakali”.

ARHIVA

Razjareni neprijatelj uništavao je sve, grad, bolnicu, knjižnicu, samo srce grada i prijestolnicu vjere u Boga svih Vinkovčana katolika, njihovu omiljenu Veliku crkvu s koje mračno nebo gutalo ogroman plamen u večernjim satima na današnji dan 1991. godine.

Podsjetimo, u danima kada je sa zemljom sravljen Vukovar, na samom kraju tromjesečne opsade i padu grada u ruke srpskom okupatoru, gorjela je cijela istočna bojišnica duž koje su nesmiljenim napadima bili izloženi branitelji, ali i civili. Kao i do tada, ali posebno tih dana, nesmiljenom granatiranju, u kojemu se već nisu mogle niti prebrojiti silne detonacije, bili su izloženi i Vinkovci.

Uz vatrogasce, koje je u gašenju plamena onemogućavala jaka neprijateljska topnička paljba, hrvatske branitelje i malobrojne civile, koji su bili u gradu, tome je svjedočio je i ondašnji domaći župnik, mons. Tadija Pranjić, koji je cijeli rat proveo s civilima koji su ostali, djelatnicima vinkovačke bolnice i javnih službi i s hrvatskim policajcima i braniteljima kojima je davao veliku duhovnu snagu posjećujući ih i na bojištu.

Svjedočio je o tome više puta i za Radio Vinkovce i za Vinkovački list za koji je rekao:

“Stajao sam pred crkvom, naslonjen na kesten, dok je pred mojim očima stravični plamen gutao toranj stoljetne župne crkve, a vatrogasci se, pomognuti vojskom i policijom, borili da plamen ne zahvati cijelu crkvu. U gradu nije bilo nigdje nikoga osim vojnika i vatrogasaca. Tada sam doživio nešto što neću nikada zaboraviti. Tu noć kad je gorjela Velika crkva, kako je zovu Vinkovčani, s položaja agresorske vojske čula se pjesma zla i mržnje, koja nije mogla pobijediti istinu i pravo jednoga naroda na slobodu. Iz tog pepela i plača i mračne jeseni, slutilo se i naziralo proljeće, kao što se kod Kristove agonije Velikoga petka, naziralo uskrsno jutro. U 23:30 sati čuo sam se telefonski iz Kriznog štaba s blagopokojnim biskupom Ćirilom Kosom koji je bio vidno šokiran jer je u večernjim vijestima vidio kako gori crkva. Pitao me: “Tadija, hoće li Vinkovci noćas pasti?” Rekao sam samo: “Ne!”, jer sam bio uvjeren da ne mogu ući u grad i bolnicu. Ranjenici vukovarske bolnice tu su noć bili mučki ubijeni, strijeljani na Ovčari. Tu istu noć poslije pola noći susreo sam se s izaslanicom predsjednika Tuđmana, sada preminulom Verom Stanić, koja je trebala dočekati i preuzeti ranjenike vukovarske bolnice, koje nikad nije dočekala. Plakala je u Kriznom štabu u Vinkovcima, slutila je što se s njima dogodilo”, kazivanje je mons. Pranjića, čije misli i danas, sigurni smo, kada je u mirovini, počivaju na događajima ratnog studenog 1991.

Tadija je znao, kao i vinkovački branitelji na Vratima Hrvatske, Vinkovci nikada neće pasti.

Crkva Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima danas je obnovljena i ponosno stoji u središtu grada, svjedočeći pobjedničku povijest na ovim prostorima, a u njezinu tornju najveća su zvona jedne župne crkve u Hrvatskoj, teška ukupno pet tona, a najveće, ono od dvije i pol tone, posvećeno je hrvatskim braniteljima koji su branili i obranili Vinkovce i vinkovačku katedralu duha.

Povezani članci

- vl promo-

Posljednje objavljeno