Svoje živote su posvetili djeci i nisu požalili ni trenutka. Za njih bi učinili sve, a njihov osmijeh briše i najveće probleme. Priča je ovo o ljudima koji nesebično dijele svoju ljubav najmanjima, priča o udomiteljima udruge Cibale, tako malima, a tako velikima, priča koja dokazuje kako udomiteljstvo nije posao, nego poziv.
Pet Vinkovčana koji više ne mogu zamisliti svoj život bez dječjeg smijeha, okupilo se u veljači ove godine u Udrugu udomitelja za djecu i mlade Vukovarsko-srijemske županije Cibale. Ideja je bila spontana, a cilj jedinstven – javnost mora znati da ova djeca postoje. Predsjednica udruge Gordana Štrbo kaže kako se na udomitelje uvijek nekako gleda kao na građane drugog reda, a razloga za skrivanje niti malo ne bi trebali imati.
“Ja sam ponosna što sam udomitelj. To sam rekla svojim kolegama, oni su se složili i tako je nastala udruga. Nismo znali da je to tako teško, ali nas vodi ideja da što bolje prezentiramo tu djecu, da pokažemo da ta djeca nisu manje vrijedna i da njihovo odrastanje može biti jednako dobro kao onih koji žive u sretnim obiteljima. To njima, ali i nama daje nadu u bolju budućnost, daje im prosperitet, a javnost će se bolje senzibilirati prema njima”, napominje Gordana.
Njih pet trenutno udomljava 18 djece, na čekanju je još jedno. U nešto manje od pet mjeseci napravili su puno – bili su kod pravobraniteljice, održali izložbu u Osijeku, bili na televiziji, izašli nekoliko puta u novinama, čulo se za njih u cijeloj Hrvatskoj, a posljednja im je bila izložba plakata i predstavljanje rada u centru Vinkovaca. Međutim, ono čime se najviše mogu pohvaliti su dva udomitelja godine, jedina u Slavoniji. Od njih pet čak dvoje nosi ovu titulu – predsjednica Gordana Štrbo i član udruge Zdravko Nikolić. Zdravko je udomitelj godine za 2017. godinu i među prvima je dobio ovu laskavu titulu, a u svijet udomiteljstva ušao je prije devet godina. “Dosad sam imao ukupno 10 djece, trenutno ih imam dvoje. Zna nekada biti teško i naporno, ali njihov osmijeh jednostavno odnese sve”, ističe Zdravko.
Uz njih dvoje, udrugu čine još i Ana Zamećnik, udomiteljica 19 godina, ujedno i posvojiteljica koja je dosad udomila pet curica, Ana Vukančić, udomiteljica 13 godina koja u svom domu trenutno ima četiri djevojčice te Antonija Pernar. Svi su složni u jednom – nikakav novac, nikakvo zlato, nikakva zemlja, djeca su naše blago. Treba biti hrabar i odlučan u tome, jer to je nešto predivno.
Možda najljepši dio udomiteljstva je povezanost koja ostaje cijeli život. Iako često, kažu nam članovi udruge, dobiju savjete da se ne vežu previše za mališane, djecu se ne može odgajati bez ljubavi i ona jednostavno postaje neraskidiva. Nakon što napuste toplinu njihova doma, djeca odu drugim putem, ali sa svojim udomiteljima ostanu u kontaktu. Stvaraju se prave obiteljske veze, pa je tako primjerice Ana Vukančić postala “baka” jer djevojka koja je bila udomljena kod nje dobila je svoje vlastito dijete, dok je Gordana nekima postala kuma.
Za razliku od posvajanja, udomljavanje ide poprilično jednostavno. Podatke o sebi najprije morate dostaviti Centru za socijalnu skrb, nakon čega vas oni provjeravaju. Prolazite i psihološke obrade, a ako stručne osobe procijene da zadovoljavate sve kriterije, krećete na edukaciju. Važno je spomenuti i kako se kontinuirano, dokle god ste udomitelj, uvijek provode edukacije, osposobljavanja, prezentacije. Djeca nisu brojke i ništa vas ne može naučiti kako biti roditelj dok to sami na probate, pa bi bilo dobro, pojašnjava Gordana, da svaki posvojitelj najprije bude udomitelj. Da stekne “staža” u roditeljstvu.
“Udomitelj u svakom trenutku može odustati, ali roditelj i posvojitelj ne. Vi kada uzmete dijete ono je vaše, nosi vaše prezime. Meni se dogodilo da sam kao udomitelj i majka četvero djece poželjela biti posvojitelj. Želim biti spremna za slučaj kada se neko dijete treba posvojiti, a već je dugo kod mene udomljeno i ne želim se odvojiti od tog djeteta. Ušla sam u grupu posvojitelja i od početka sam učila što znači biti roditelj, što znači biti udomitelj. Malo mi je to bilo smiješno s obzirom na moje godine i iskustvo, ali vidjela sam brojne praznine na kojima bih mogla poraditi”, ističe Štrbo napomenuvši kako je, bez obzira na dug i mukotrpan proces posvajanja, djetetu najvažnije pružiti ljubav, toplinu i siguran dom.
Mala, a bogata grupa ljudi kojoj ništa nije teško – kratak je opis udruge Cibale čiji su rad prepoznali poneki donatori, Vukovarsko-srijemska županija te Grad Vinkovci koji će im pomoći u opremanju dva gradska stana za djecu koja se nakon 18. godine žele osamostaliti. Kao i na početku, ne planiraju nešto veliko u budućnosti, a glavni cilj im je da su sretni i zadovoljni svojim radom.
