Trčka ili poljska jarebica službeno, sitna je pernata divljač i naša autohtona koka stanarica koja datira iz vremena 3-4000 godina prije Krista o čemu svjedoče i arheološki nalazi ostataka Vučedolske kulture. Figurica mužjaka trčke poznatija je danas kao Vukovarska golubica što je ujedno potvrda dugovječnosti ove divljači na našim prostorima.
„Ona je sada u vrlo lošem stanju. U većini lovišta daleko ispod biološkog minimuma i mi smo odlučili da je vrijeme vratiti ju u našu županiju,” pojašnjava Krunoslav Buhač, inicijator osnivanja Udruge za biološku obnovu trčke skvržulje „Trčka“ koja je u postupku registracije.
Ova gotovo izumrla vrsta popularno je nazvana prijatelj polja jer se u prvih dvadesetak dana života hrani isključivo animalnom hranom čime polje čisti od velikog broja štetnih kukaca. Kasnije, u odraslim fazama, hrani se zrnom korovskih vrsta bilja i otpalim zrnjem žitarica čime je zaslužila prefiks najučinkovitijeg biološkog pesticida. Jedina divljač na svijetu koja jede krumpirovu zlaticu je upravo trčka, dodaje Krunoslav Buhač, inače zadužen za šumarstvo i lovstvo u Županiji.
Vratit će ju na prirodno stanište izravnim unosom u polja.
„Uzet ćemo sedam-osam lovišta na potezu Podgrađe, Nijemci, Đeletovci, Otok, Komletinci, Stari i Novi Jankovci, Cerić, Lovas, Tompojevci. U svako ćemo unijeti po pet gajbi s 20 jedinki, ispuštati van i pratiti do veljače kada se sparuju”, opisuje.
Trčka je u fokusu ovih zaljubljenika u floru i faunu koji svoju zaluđenost vučedolskom jarebicom svjedoče nedavnim noćnim ophodima na ovu temu zanimljivog trpinjskog atara.
„Tu ima nekih šezdesetak jedinki koje se kreću u nekoliko jata pa sam s kolegama u tri ujutro za potrebe znanstvenog istraživanja obilazio sedam lokacija kako bismo provjerili koji joj usjevi najviše odgovaraju na tom području”, pojašnjava.
Dok čekaju rezultate analize, Buhač priču o trčki začinjava poviješću tijekom koje se nametnula kao simbol vučedolskih ljevača i kovača. Hramanje (šepanje) je, naime, bila posljedica otrovnih para koje su udisali u svom zanatu, a na isti način mužjak trčke štitio je gnijezdo, mlade i družicu, ističe poveznicu starih Vučedolaca i njihove pernate miljenice.
„On kada vidi da vreba i napada dlakavi ili pernati predator, spusti noge, savije perje i krilo i pravi se ozlijeđen te šepajući stotinjak metara, odvlači pozornost grabežljivcu koji ga slijedi snujući lak plijen, no u momentu kada vidi da ga je odmaknuo od gnijezda, poleti i pobjegne i zato su ga baš kovači uzeli za svoj simbol”, slikovito pojašnjava Buhač.
Velika potpora stiže od lokalne uprave no, ovi entuzijasti i volonteri osnovali su Udrugu kako bi ih s ozbiljnijim sredstvima prepoznala i Europa odnosno zeleni fondovi s ciljem zaštite okoliša. Primjerice, samo sustav ogrlica u telemetriji odnosno GPS košta 15 000 eura.
Ovo je prava prilika, napominje Buhač uz naglasak da se dosta stvari promijenilo u zadnje vrijeme. Zime su bez dubokog i dugotrajnog snijega, sve je manje pernate opasnosti u vidu sokolova i jastrebova u prirodi, lovci su sve mlađa populacija i jako im je zanimljivo rješavati predatore pa upravo pripremamo odstrel lisice i čaglja u tim lovištima. Ono što nama treba još su staništa što EU podupire cvjetnim putevima/trakama, sijanjem dugotrajnih nasada što joj je potrebno za skrivenost kao i svakoj poljskoj jarebici. Na koncu, ona je i unosna što potvrđuju područja oko Kragujevca i Niša u kojima je najrasprostranjenija. Najtraženija je lovna divljač na svijetu pogotovo u kinološkom smislu kod utakmica pasa tako da je visokoprofitabilna vrsta kada je riječ o lovom turizmu, zaključuje prvi među jednakima Krunoslav Buhač i suosnivači prof. dr. Ivica Bošković, prof. Tihomir Florijančić, Ivan Perić, Dejan Domitrović, Darko Jaružanin, Darko Čuljak, Franjo Lučić, Zlatko Gelemanović, Zdenko Hudak, Edi Milišić, Lazar Tatamirović, Mario Heđi, Miroslav Maroš, Stamenko Cvijetić, Ivan Žagar i Goran Latas.
