Da nije postojao otvoreni logistički put, Vukovar bi pao puno ranije, kaže zapovjednik pratećeg voda 2. bojne 3. gardijske brigade ZNG-e, svjedok vremena i izravni sudionik događanja, Nuštarac Željko Maršić.
Početak Kukuruznog puta datira iz 24. kolovoza 1991. g. kada je tadašnji zapovjednik 2. bojne 3. Gardijske brigade ZNG-e, danas brigadir Damir Dujić, izdao zapovijed provjeriti što se događa jer su do njega došle dojave da je pravac preko Bogdanovaca za Vukovar blokiran, sjeća se Maršić. Naime, cesta preko Bršadina davno je bila blokirana barikadama srpskih pobunjenika uz prešutno odobravanje ondašnje JNA pa je jedina veza bio pravac Vinkovci-Nuštar-Marinci-Bogdanovci, s tim da je i taj ulaz u grad blokirala JNA.
“Na nas je po dolasku u izvidnicu tu večer otvorena paljba u Bogdanovcima pa smo djelovanje prolongirali za jutro. Te večeri u zapovjedništvu u podrumu Ivana Matkovića Laste pojavio se mladi mještanin Miljenko Ivanković zvani Zagorac koji je predložio trasu budućeg Kukuruznog puta. Mladić je dobro poznavao prečicu poljskim putem do Vukovara,” sjeća se nuštarski branitelj.
S praskozorjem su krenuli, a i danas mu je živo kako je put nakon izlaska iz Bogdanovaca vodio lijevo drugom lenijom – pozicija na kojoj je nastala većina ratnih TV snimaka. U akciju se uključuju i pripadnici sanitetskog odjeljenja 2. bojne 3. brigade ZNG-e, kao potpora. Put je vodio do šumarka (bagremika) kraj kojeg se skretalo blago desno, te su uskoro bez ikakvog puškaranja, zbog specifičnosti terena uzbrdo stigli do današnje kapelice na kojoj piše Put spasa. Zvali su je tada “pod bunkerom” koji se tamo nalazio još iz vremena 2. Svjetskog rata. Krenuli su u izvidnicu prema spomenutoj cestovnoj blokadi i zaključili da neprijateljske snage nisu takve da ih uz pomoć Vukovaraca ne bi mogli probiti. No zbog početka kombiniranog napada na Vukovar 25. kolovoza vratili su se do bunkera i kao s galerije promatrali što se događa, priča.
“Iako nismo znali kakva je situacija na Lušcu, pokojni Tomo Nikolić i ja krenuli smo džipom, pa kako nam Bog da. Kod prvih kuća izvirivale su glave civila, a po maskirnoj odori, shvaćamo, taj dio kontroliraju hrvatske snage. Po Dujićevoj zapovjedi javljamo se u dotadašnje Merčepovo zapovjedništvo. Nismo znali da je u međuvremenu povučen u Zagreb,” kaže. Kako tamo nisu zatekli službenu osobu, u policijskoj postaji razgovaraju s g. Pole, začuđenim kako su uopće ušli u Vukovar na što su mu pojasnili mogućnost komunikacije.
“Pole energično zahtjeva da se pripadnike JNA ne napada. Godinama kasnije smo shvatili i zašto. Upućuje nas Ivici Arbanasu na Mitnicu za kojeg smo poslije saznali da je bio prvi zapovjednik obrane grada. Merčep je naime do tada bio zapovjednik obrane bivše Općine Vukovar. Predlaže još jednom izvidnicu s obje strane nakon koje zaključujemo da su na blokadi tri tenka i četiri transportera. Moja ideja je bila skinuti blokadu, međutim do toga nikada nije došlo. Nakon puno godina shvatio sam da je to bila donekle i klopka jer su u njoj bili pripadnici JNA, sve nesrbi, “navlakuša” da bi se na Vukovar išlo još žešće,” prisjeća se.
Za lokaciju Kukuruznog puta brzo se pročulo među našima, dodaje, što je bila dobra vijest jer je Vukovar ponovno povezan s Vinkovcima. Konvojima su tim putem dopremani lijekovi, hrana i naoružanje odnosno evakuirani ranjenici.
„Moj vod je trasu osiguravao još tu noć do sutradan poslijepodne nakon čega ju preuzima 3. satnija 2. bojne 3. GBR, a potom 1. satnija „Dujićeve bojne,” koja nakon pada Marinaca ostaje u okruženju u Bogdanovcima. Kukuruzni je put egzistirao do 1. listopada i okupacije Marinaca kada je komunikacija između Vinkovaca i Vukovara presječena. Veza Bogdanovaca i Vukovara funkcionirala je do pada prigradskog naselja Lužac. Tim pravcem dotureno je nekoliko konvoja pomoći, pristojan broj ljudstva i nešto tenkovskih snaga pod zapovjedništvom Zdenka Čuljka iz 3. brigade OMB,” završava svjedočanstvo razdoblja čiji je aktivni sudionik.
Kukuruzni put ovuhvaća vremenski okvir 25. 8./1.10. ’91. kada se hrvatske snage pokušavaju organizirati, obučiti i uvezati jer je sustav zapovijedanja prema Glavnom stožeru bio vrlo tanak, ocjenjuje Maršić. Tada se branio goli život i kućni prag, kaže, a krunica u mnogim rukama u Hrvatskoj, značila je spas uz poruku “U ovom znaku ćeš pobijediti!” Matematički, po omjeru snaga, nismo imali izgleda. Dragi Bog nas je sačuvao, siguran je Željko Maršić. Kasnih osamdesetih predvidio je događanja na ovim prostorima koja počinju barikadama ’90. – tih tzv. Balvan revolucijom, a prve granate na civilne, ne vojne ciljeve jasno su potvrdile srpske pretenzije.
Put Spasa, nazvan od samih Vukovaraca, kako danas stoji na zavjetnoj kapelici, produljio je otpor opkoljenog Vukovara. Da ga nije bilo, sudbina mnogih mjesta, počevši od Vinkovaca i Osijeka, bila bi upitna, siguran je.
“Svakom mladom čovjeku u Hrvatskoj preporučio bih knjige iz kojih će im stvari biti puno jasnije. “Hrvatska na mučilištu” dr. Rudolfa Horvata, povjesničara i Južnoslavensko pitanje Ive Pilara,” poručuje nuštarski branitelj i dodaje usprkos tome što država možda nije danas kakvu smo sanjali, vrijedilo je, nema dvojbe. Mi svoj dom smo izborili, trenutno smo na razini trogodišnjeg djeteta, a za sazrijevanje će biti potrebno još sedamdesetak godina,” zaključuje Željko Maršić, hrvatski branitelj, Nuštarac s kojim smo razgovarali u povodu Dana Općine i Dana obrane Nuštar.
